Drhtaj duše - 1. poglavlje
Oči su se otvorile. Bile su kristalno plave boje. Gledale su oko sebe. Nalazile su se u tuđoj sobi. Dignula se polako. Djevojka duge plave kose gledala je zbunjeno oko sebe. Nije znala gdje se točno nalazila, ali znala je odprilike što se desilo večer prije. Nalazila se u kabini broda. Glava joj je još pulsirala, još joj se vrtilo u glavi i imala je užasan okusa alkohola u grlu. Okrenula se prema malenom prozorčiću, a onda je primjetila kako dečko leži kraj nje. Bio joj je presladak i neodoljiv dok je ležao zatvorenih očiju. Prošla je kroz njegovu smeđu kosu svojim prstima. Dva tjedna ga je poznavala i već joj je bilo stalo, a tada je zastala dok joj je srce ubrzano zakucalo.
„Ne! Ne može mi biti stalo!“ –rekla je sama sebi.
Panično je gledala u njega i pomislila je da bi se mogla onesvijestiti istog trena. Dignula se i obukla je hlačice, nakon čega je krenula prema vratima. Uputila mu je još jedan neodoljivi pogled, a onda je zatvorila vrata i požurila je korak. Bila je na krstarenju. Soba onog dečka je bila udaljenija od njene, pa je trčala po pustim hodnicima, a onda je došla do palube. Zapuhao je vjetar i prošao je kroz njenu plavu kosu. Zastala je i pogledala je u vrijeme. Bilo je prekrasno, sunčano... Zatvorila je oči i opustila se. Raširila je svoje ruke. Osjećala se slobodno poput ptica koje je slušala u onom trenutku i koje su letjele visoko u nebo. Poželjela je i ona poletjeti kako bi mogla promatrati svijet iz visine, a zatvorenih očiju, slušajući valove, koji su udarali u ogroman brod, i galebovo dovikivanje je osjećala kao da to može vidjeti.
„Joy!“ –začula je viku.
Okrenula se. Prema njoj su trčale dvije djevojke. Jedna je bila mulatkinja prekrasne tamne kose, u pletenicama, i tamnih očiju. Bila je visoka i vitka. Druga je bila djevojka crne kose sa šiškama i zeleno plavih očiju. Također je bila lijepa, slatka, neodoljiva i zgodna.
„Joy Lopez!“ –viknula je mulatkinja. „Jesi li ti normalna?“
„Šta je bilo, Virginia?“ –upitala ju je Joy.
„Kako možeš pitati šta je bilo?!“ –viknula je. „Maura i ja te tražimo već sat vremena!“
„Da, k vragu!“ –uzvratila je druga djevojka zvana Maura.
„Bila sam...“ –promrmljala je. „Ovdje...“
„Dah... Ljudi su nam rekli da su te vidjeli s Raulom!“ –rekla je nasmiješeno Maura. „Prespavala kod njega?“
„Ne...“ –promrmljala je.
„Onda si očito išla rano kod njega jer nisi bila u našoj sobi kad smo se probudile!“ –Virginia je prekrižila ruke.
„OK... Prespavala sam kod njega!“ –dodala je rumenivši Joy.
„Više nisi djevica, ha?“ –nasmiješila se Virginia.
„Očito... nisam...“ –nastavila je Joy.
„Hvala Bogu!“ –uzviknula je Maura. „I kako je...“
„Obavještavamo sve putnike da smo za deset minuta u Amarinoj luci. Svi koji imaju razna vozila neka se upute u unutrašnjost broda!“ –odjekivalo je po cijelom brodu.
Djevojke su krenule prema unutrašnjosti broda. Torbe su im već bile u autu, pa se nisu više morale vračati u sobu. Pričajući i osmijehom na licu su se približavale prekrasnoj crnoj Laguni. Joy je vadila ključeve svoga automobila iz torbice dok se probijala kroz gomilu ljudi.
„Joy!“ –začula je deranje.
Okrenula se. U daljini je vidjela dečka kraj kojeg se probudila – Raula. Uspaničarila se i na brzinu je počela tražiti ključeve po torbi.
„K vragu!“ –govorila je slušajući i dalje njeno ime kako odjekuje parkiralištem broda.
„Joy, šta je tebi?“ –zbunjeno će Virginia. „Smiri se malo!“
„Zašto ne pričekaš Raula? Vidiš da te zove!“ –nastavila je Maura.
„Šuti, šuti!“ –ponavljala je dok je otključavala auto čije je ključeve napokon našla. „Upadajte!“
Virginia i Maura nisu shvaćale paničarenje i čudno ponašanje njihove prijateljice, ali otvorile su vrata automobila i sjele su u njemu. Joy je upalila auto i čekala je da se čovjek, koji je bio parkiran ispred nje, makne s njenog puta. Promatrala je retrovizor i vidjela je kako je Raul sve bliže automobilo. Primjetila je kako nema nikoga ispred nje, pa je stisnula gas i krenula je prema izlazu broda gledajući dečka kako nestaje u daljini. Duboko je uzdahnula kad je stigla na sunce i na beton luke grada Amari.
„Možeš li mi objasniti čemu ono ponašanje?“ –Maura se okrenula prema njoj.
„Ne zapitkuj, molim te.“ –uzdahnula je.
„Zašto si bila takva prema njemu?“ –uzviknula je Virginia sa stražnjeg sjedala, pošto je pomislila da ju ne čuje zbog glasne muzike.
„Htio je pričati s tobom.“ –dodala je Maura. „Ovako ga možda nikada više nećeš vidjeti!“
„E, to je moj cilj.“ –uzvratila je Joy.
„Ne razumijem te, Joy! Toliko godina sam ti prijateljica, ali i dalje te ne razumijem kad se radi o dečkima!“ –Virginia je odmahnula glavom.
„Možeš ići pješke doma, ako želiš?“ –nasmiješeno ju je pogledala.
„Ok. Šutit ću!“ –namignula joj je Virginia.
Put do kuće nije trajao predugo. Joy je prvo odbacila Virginiju, pa Mauru kod kuće, a onda se uputila prema svojem domu. Iako je uživala na krstarenju dva tjedna jer je razgledala puno gradova, poželjela se vratiti kod kuće kako bi se malo odmorila i opustila pošto nastava počinje za dva tjedna. Ugledala je svoju kuću. Živjela je u vili. Njena obitelj je bila bogata i dobro su živjeli. Pritisnula je gumb i ulazna vrata dvorišta su se počela otvarati. Stala je na gas i nastavila je voditi. Pakirala ga je u vlastitoj garaži, izvadila je putnu torbu iz gepeka i izašla je iz garaže odlazeći prema ulaznim vratima kuće. Otvorila ih je. Prema njoj je išla debeljuškasta ženica obučena u crnoj odori.
„Dobro došla natrag, Joy!“ –rekla joj je.
„Bok, Mika!“ –nasmiješeno će Joy.
Spustila je torbu i snažno ju je zagrlila. Obožavala ju je najviše jer se ona jako brinula o njoj kad je bila malena.
„Mika!“ –začula je deranje.
Čula je potpetice sa prvog kata. Podigla je pogled. Na stubištu je stajala plava žena, vitka, elegantno obučena... To je bila tatina deset godina mlađa nova žena. Majka joj je umrla kad je imala svega četiri godine zbog toga se Mika brinula oduvijek za nju, a tata nije mogao zbog prevelikog i pretrpanog posla kojeg je imao.
„Oh, Joy, vratila si se.“ –nastavila je hodati stepenicama.
„Na tvoju žalost, jesam, Theresa!“ –dodala je Joy pogledavši ju ozbiljno.
„Dušo, smiri se malo...“ –uzvratila je Theresa. „Mislim da bi se trebala naviknuti da sam žena tvoga oca! Ipak su prošle dvije godine!“
„Ne ću niti se želim naviknuti na to... draga!“ –nastavila je Joy.
„Radi što god želiš!“ –odmahnula je glavom. „Mika, gdje je moja čista odjeća? Trebala je već biti na krevetu!“
„Oprostite, gđo Lopez! Znam da je trebala, ali...“ –započela je Mika.
„Neka bude onda!“ –nastavila je dalje.
„Molim, molim?“ –Joy se naglo okrenula prema njoj. „Kako joj se to obračaš?“
„Onako kako se sluškinjama trebaš obračati!“ –Theresa se okrenula prema njoj.
„Theresa, ispričaj se!“ –viknula je ljutito Joy.
„Neću!“
„Theresa!“
„Smiri se, Joy! Nema potrebe za uzbunu!“ –rekla joj je Mika.
Theresa je odmaknula pramen svoje plave kose i nastavila je hodati dalje dok je Joy ljutito gledala prema njoj. Ispričala se Miki u njeno ime, a nakon toga je otišla u svoju sobu raspremiti stvari iz torbe. Penjala se stubištem. Njena soba se nalazila na drugom katu. Bila je jako velika s ogromnim ormarom, bračnim krevetom, radnim stolom i ogledalom. Imala je i kupatilo u sobi. Torbu je stavila na pod, kleknula je i počela je vaditi svu prljavu odjeću iz nje, nakon čega je bacila u veliku korpu koja se nalazila u kupatilu. Onda je skinula odjeću sa sebe i otišla se istuširati. Trebala joj je osviježavajuća kupka pošto je vani bilo dosta toplo.
