Drhtaj duše - 24. poglavlje
Bio je ponedjeljak i nastava je završila. Virginia je bila odsutna, pa navijačice nisu imale trening. Joy je veselo izlazila iz škole. Dogovorila se s Raulom, dan prije njegovog odlaska, da dođe kod njega i da mu donese bilježnice. Imala je vremena pošto joj je dramska počinjala tek u četiri, pa je sjela u auto i odvezla se. Bila je sretna što će ga vidjeti iako se nije uopče čula s njim otkad je otišao i iako ga je zadnji put vidjela s leđa, kako odlazi, nakon što je poljubila Kenta.
Parkirala je auto ispred Raulove kuće. Izašla je iz njega i uzela je bilježnice sa suvozačevog sjedala. Veselo se penjala stepenicama i pozvonila je na zvono. Jedva je čekala da ga vidi iako se nisu pozdravili kako treba. Čula je korake, a srce joj je ubrzano kucalo. Vrata su se otvorila. Joy je zastala. Vidjela je jako poznatu djevojku, ali nije se mogla sjetiti kad ju je već vidjela. Bila je malo viša od nje, s dugom valovitom kosom i prekrasnim zelenim očima koje su svijetlucale čak i bez sunca.
„Bok!“ –pogledala ju je ona djevojka.
„Hej...“ –nesigurno je promrmljala Joy.
„Trebaš nekoga?“ –upitala ju je.
„Trebam Raula... ako je kod kuće...“ –odgovorila je drhtavog glasa.
„Da. Uđi!“ –nasmiješila se.
Joy je primjetila kako djevojka ima stvarno prekrasan osmijeh. Djevojka joj je otvorila širom vrata, a Joy je zakoračila u Raulu kuću pomalo nesigurno. Nije shvaćala što se događa niti tko je ona djevojka koja joj je bila jako poznata.
„Raul!“ –viknula je djevojka. „Ti si prijateljica iz škole?“
„Da. Joy, drago mi je!“ –pružila joj je ruku.
„Grace Even!“ –predstavila se. „Ja sam Raulova cura!“
Zadnju riječ koju je Grace progovorila je odzvanjala Joy u glavi. Prisjetila se. Znala je gdje ju je već vidjela. Našla je sliku na kojoj se grlila s Raulom i zbog koje se ona bila toliko naljutila na njega. Primjetila je kako Grace ima zbunjeni izraz lica. Vjerojatno ju je gledala začuđeno pošto je djevojka bila šokirana.
„M-Možeš li mu dati ove bilježnice?“ –Joy joj je pružila nekoliko bilježnica.
„Rekao mi je da mu ih donesem!“
„Nema problema, ali uskoro bi trebao doći. Ne želiš ga pričekati?“ –Grace je uzela bilježnice.
Odmahnula je glavom, pozdravila ju je i otvorila je vrata kuće, nakon čega je zastala kad ih je zatvorila. Pokušavala je stići do zraka. Bila je šokirana, zbunjena... Pitala se što on radi s drugom djevojkom?! Spustila se zbunjeno niz stepenice.
„Molim?“ –Raul je silazio niz stepenice.
„Trebala te...“ –Grace je spustila pogled na bilježnice i podignula ga je prema njemu. „Joy te trebala! Bila je ovdje!“
„Sranje...“ –promrmljao je i potrčao je iz kuće.
Joy je šokirano ulazila u automobil. Primjetila je Raula koji je vikao njeno ime, ali brzo je sjela na vozačevo mjesto. Vidjela je kako Raul trči niz stepenice. Stisnula je papučicu gasa i na briznu se udaljila od njegove kuće. Gledala je u retrovizor. Primjetila je kako još gleda u nju. Odmahnula je glavom i nastavila se voziti. Bila je jako šokirana. Mislila je popričati s njim o svemu što se dogodilo među njima, ali nije namjeravala sada kad je shvatila da se vratio s bivšom djevojkom.
Vozila je dalje. Nije niti ona znala gdje, ali samo se trebala maknuti od svega. Nije htjela otići doma jer je znala da bi je tata i mačeha mogli razljutiti, a nije niti htjela ići u školu jer je znala da bi se mogla rasplakati.
Suzen su joj bile u očima dok se vozikala po gradu i izvan njega. Nije željele da ih ima niti da se još stvaraju, ali nije ih mogla kontrolirati. Silazile su niz njeno rumeno lice. Brisala ih je, ali svaki put kad bi nestale one stare, stvorile bi se nove.
Zaustavila je auto kraj plaže. Vrijeme nije bilo najbolje, ali nije ju previše bilo briga pošto su joj osjećaji bili pobrkani poput vremena. Puhao je jaki vjetar, more je bilo valovito i bilo je prehladno. Nebo je bilo tamne boje. Izgledalo je kao da se sprema nevrijeme. Djevojka nije imala namjeru okrenuti se, uči u auto i otići doma. Htjela je biti sama i udaljena od svega, a tamo je bilo savršeno mjesto. Nitko pametan nije mogao biti kraj plaže po onom vremenu, pa je znala da će ona biti sama i u tišini. Sjela je na pješčanu plažu, prislonila je glavu na koljena i gledala valovito i nemirno more. Osjećala se poput njega. I njeno srce je bilo nemirno i kao da bi moglo eksplodirati.
„Tako mi i treba...“ –rekla je u sebi. „Odavno sam mogla nešto s njim, ali bila sam glupa! Mogla sam biti s njim, mogla sam mu priznati, ali... Cure su imale pravo! Nikada ništa neću postići time da bježim od ljubavi i veze... K vragu! Sad sam ga izgubila... Raul...“
Izvadila je mobitel iz džepa, dok je slušala tužne i lagane pjesme s Ipoda. Otvorila je album i pogledala je njene slike s njim. Gledala je koliko je bila sretna i onda je plakala i jecala još više jer je znala što je izgubila, znala je što je mogla imati. Gledala je slika i kad se on pojavio u njenu školu i kad su postali bolji prijatelji. Bila je tako sretna, nasmiješena, ali... Tek tada je shvatila zbog čega je bila sretna. Nije bila vesela i nasmiješena, sretna zbog toga što je njega imala kao prijatelja, nego zbog toga što je on bio kraj nje, zbog toga što ga je imala kraj sebe, što ga je mogla osjetiti, gledati kako se smije, kako ju grli... I onda je izgubila sve.
Kapi kiše su počele padati na njeno lice. Podignula je glavu. Kiša je počela padati. Kapi kiše su se spojile sa suzama. Iako je bila mokra do kože, nije htjela ići doma. Gledala je samo ispred sebe ne skidajući onaj tužni pogled s prekrasnog i nježnog lica dok su se plave kristalne oči punile suzama.
Tužno je otvarala ulazna vrata. Nije bila gladna, pa je samo krenula prema stepenicama. Htjela je što prije doći do drugog kata i do svoje sobe, kako bi se istušira i legla u svoj mekani krevet te razbistrila svoje misli. Hodajući je puštala mokre tragove za sobom, ali nije ju bilo briga. Nastavljala je hodati. Primjetila je Theresu i tatu na hodniku prvog kata.
„Dobro si?“ –upitao ju je tata. „Sva si mokra...“
„Kao da je to tebe ikada zanimalo!“ –pogledala ga je, spustila pogled i požurila korak.
Čula je glasove, ali nije slušala. Potrčala je kako bi prije stigla do sobe. Otvorila je vrata i odmah je ušla u kupatilo kako bi se istuširala. Sjela je u kabinu. Voda je padala na nju, a ona je sjedila u kutku i plakala. Bila je slomljena. Prvi put u životu se bila zaljubila toliko jako da je htjela priznati toj osobi što osjeća prema njoj, a onda se morala pojaviti njena bivša.
Satima je ležala na mekani krevet, ispod debele i tople deke. Plakala je cijelo vrijeme. Nije se mogla smiriti, nije mogla prestati razmišljati o tome koliko je bila glupa što je dopustila da on nestane polako iz njenog života pošto je pronašao nove osjećaje kod bivše cure. Kucanje vratiju ju je razbudilo pošto joj je malo nedostajalo da zaspi jer joj je glava pulsirala od plakanja. Podignula je pogled. Ušla je April.
„Hej...“ –promrmljala je.
„Hej...“ –uzvratila je Joy. „Nisam te očekivala...“
„Znam...“ –uzdahnula je April. „Nisam... Nisam imala kamo ići, pa sam došla kod tebe!“
„Što se dogodilo?“ –upitala ju je Joy.
„Adam i ja...“ –pogledala ju je suznim očima. „Prekinuli smo...“
„Molim?!“ –proderala se. „Molim?! Kako... Kako je to moguće?!“
„Saznala sam...“ –djevojka je sjela kraj nje. „Trudna sam...“
„Što?!“ –šokirano će Joy.
„Išla sam kod doktora jer mi je menga previše kasnila i saznala sam da sam trudna već skoro dva mjeseca!“ –uzdahnula je April.
„Pričala si s Adamom?“ –upitala ju je Joy zabrinuto.
„Jesam... Zbog toga smo i prekinuli!“ –odmahnula je glavom. „Htio je da pobacim. Rekao je da želi obitelj, ali ne još! Rekao je da mene želi kraj sebe, ali i razgbijašku karijeru... Posvađali smo se! Prekinula sam s njim!“
„Zašto?“ –zbunjeno će njena prijateljica.
„Rekla sam mu da nemam nikakve namjere pobaciti i da si on može bez problema stvarati ragbijašku karijeru bez mene!“ –April se rasplakala.
Joy je duboko uzdahnula, sjela je kraj nje i snažno ju je zagrlila.
