Drhtaj duše - 8. poglavlje
Dva tjedna su prošla. Ples i treninzi najvijačica su dobro prolazili, ali odnos s Raulom se nije mjenjao. Među njima su padali samo pogled, ali riječi nisu izlazile iz njih. Ostali su pokušavali započeti kontakt među njima, ali njih se dvoje nisu previše trudili oko toga, pa nisu mogli učiniti ništa nego samo čekati da se opamete, prestanu ponašati kao klinci i počnu pričati.
Joy je ležala u krevetu i, kao i svaki dan, gledala je u strop. Večinom je sanjala Raula. Bilo joj je lijepo vidjeti ga u snovima iako se i toga previše bojala. Čula je kako su snovi želje, a večina njenih snova o njemu je bilo kako su se njih dvoje ljubili ili samo grlili. Nije htjela misliti da ona to zapravo želi jer se bojala onih osjećaja, pa se trebala boriti protiv njih.
Alarm mobitela joj je prekinuo razmišljanje o njemu. Bilo je već sedam sati i vrijeme da se spremi za doručak, kojeg je Mika svako jutro pripremala, i za školu. Prvo se otišla istuširati, a onda je obukla majicu kratkih rukava, duge traperice, patike i iznad kratke majice je stavila majicu dugih rukava. Pošto je bio početak desetog mjeseca, vjetar je već bio jači, a sunce nije više grijalo jako kao i po ljeti.
Izašla je iz sobe i spustila se niz stepenice. Ušla je u kuhinju, gdje je Mika sjedila za stolom i gledala je u praznu točku.
„Dobro jutro!“ –nasmiješila se Joy. „Gotov je doručak?“
„Da. Na stolu je!“ –rekla je Mika.
Djevojka je sjela za stol i započela je sa doručkom.
„Tata nije nazvao?“ –upitala je Joy.
„Nije.“ –odgovorila je Mika.
„Gdje je do sad?“ –uzdahnula je Joy. „Nema ga više od mjesec dana!“
„Znam, ali znaš da je takav njegov posao.“ –dodala je Mika.
„K vragu i taj glupi posao...“ –zanijekala je.
„Znaš da mora, Joy.“
„Mah... Svejedno! Nemam više apetita!“ –dignula se sa stola. „Idem u školu!“
„Vidimo se, Joy!“ –pozdravila ju je Mika.
Joy je namršetno izlazila iz kuhinje, a niz stepenice je silazila Theresa. Djevojka je zakoluta očima i krenula je prema izlazu slušajući potpetice svoje pomajke kako odjekuju kućom.
„Doručak je spreman?“ –upitala je.
„Za mene je bio, a za tebe me ne zanima. Napravi si ga sama!“ –odgovorila je.
„Joy, nemaš se pravo ponašati tako prema meni!“ –potpetice su bile sve brže.
Joy se okrenula ljutito. Njena pomajka je stajala ispred nje i gledala ju je. Promatrale su se ljutito i pomalo živčano ne skidajući pogled jedna s druge. Svi su mogli vidjeti koliko se njih dvije nisu mogle podnositi. Joy je jednostavno mrzila njen dolazak u onu kuću dok je Theresa mrzila što ju njena počerka nije htjela prihvatiti.
„Nešto ćeš mi učiniti?“ –Joy je prekrižila ruke.
„Hoću...“ –klimnula je Theresa.
„Samo daj...“ –rekla je Joy. „Ne bojim te se!“
„Bojat ćeš me kad se tvoj otac vrati!“
„Uf... Načekat ćeš se!“
„Uskoro se vrača. Javio mi je!“
„Drago mi je da se barem nekome javlja.“ –Joy je otvorila ulazna vrata.
Još jednom je uputila Theresi ljutiti pogled i onda je zalupila vratima. Svaki put ju je uspjela naljutiti i nije se mogla smiriti neko vrijeme kad bi se sukobila s njom. Ušla je u svoj auto i što brže je mogla je izašla iz dvorišta.
Vozila se ulicama. Imala je deset minuta do početka prvog sata, ali nije ju previše bilo briga. Odlučila se provozati i malo razbistriti misli slušajući pjesmice. Pitala se zašto ne može imati normalnu obitelj, zašto joj majka nije živa, zašto se tata ne brine o njoj, zašto ima tako zlobnu i glupu mačehu... Htjela je biti poput ostalih tinejdžera, imati roditelje koji će se brinuti za nju i derati se na nju kad zakasni kod kuće, te joj prigovarati kad popije previše alkoholnog pića, ali nije imala ništa od toga. Majka joj je najvije nedostajala iako je se nije previše sječala. Znala je da je puno toga prolazila s njom, da se njena majka jako brinula o njoj te bi potrčala u njenu sobu kad se derala preko noći i ležala je kraj nje kad bi plakala zbog ružnih snova. Suze su joj potekle niz lice. Bila je tužna jer nije imala nikoga kraj sebe. Imala je samo prijatelje, ali trebala je još nekoga kako bi se osjećala sigurno. Iako je imala sve što je htjela: super auto, bila je navijačica, prva u ulozi na dramsku i među najboljim plesačicama u regiji, nedostajala joj je nečija ljubav. Nedostajali su joj zagrljaju kad je bila tužna, kad je trebala nekoga.
Bilo je vrijeme da se vrati u školu. Stigla je prije početka drugog sata. Sjedila je na svoje mjesto. Profesorica engleske kulture je ušla. Bila je debeljuškasta. Uvijek je nosila svoju polusijedu i plavu kosu u veliku punđu, te kockaste naočale koja su je povečavale zelenu boju. Profesorica Ruddy je također predavala dramsku za one koji su to htjeli.
„Kad smo već kod toga imam novu priču za dramsku grupu!“ –rekla je i uzela je papir sa svoje klupe. „Radi se o plesačici koja ima probleme u pokazivanju svojih osjećaja, a onda upoznaje dečka koji će ju promeniti!“
Joy je pogledala u nju. Tema je bila zanimljiva, ali maknula je pogled i pogledala je kroz prozor naslanjajući se na ruku.
„Gđice Lopez i g. Edwards, mislim da biste vi bili odlučni u ovim ulogama!“ –rekla je i pogledala je u nju.
Razred se okrenuo prema njima. Večinom bi Joy i Kent bili u glavnim ulogama, pošto su se najbolje prilagođavali likovima i najbolje su zajedno radili. Joy je primjetila poglede prema sebi. Nije čula što je profesorica pričala pošto je bila izgubljena u svojem svijetu. Okrenula se prema njima, a prema njoj dečko koji je sjedio ispred nje. Imao je smeđu kosu, pomalo dugu, te smeđe oči. Nasmiješio se. Bio je jako sladak dečko te simpatičnog lica, dobro građen i mišičav.
„Molim?“ –zbunjeno će Joy.
„Lopezice, opet ti i ja u glavnim ulogama!“ –rekao je Kent i pružio joj je ruku.
Joy se nasmiješila i uhvatila ga za ruku. Znala je u onom trenutku razlog zbog čega su je svi promatrali. Začuo se smijeh iz zadnjih klupa. Joy se okrenula. Primjetila je da se Raul smije i niječe glavom.
„G. Jackson, možete li sa nama podijeliti razlog vašeg smijeha?“ –pogledala ga je profesorica.
„Nije ništa. Samo vi nastavite!“ –pogledao je u Joy, nasmijao se i okrenuo se.
Joy ga je bjesno pogledala. Imala je osjećaj da se smije baš njoj. Zvonilo je i učenici su izlazi iz razreda nasmiješeni i raspričani. Joy je uzela stvari sa svoje klupe i pogledala je prema zadnjim klupama. Raula više nije bilo tamo. Požurila je je korak i izašla je iz razreda. Pogledala je s lijeve i desne strane. Nije ga vidjela nigdje, ali požurila je korak kako bi ga pronašla. Vidjela ga je kraj školskih ormarića. Potrčala je prema njemu i zalupila je ormarić.
„Znam da si se smijao meni!“ –rekla mu je.
„Drago mi je što si shvatila.“ –klimnuo je glavom pogledavši ju ozbiljno.
„Zašto?
„Reći ću ti još nešto što znam o tebi!“
„Reci!“
„Osim što si bogata, dobivaš glavne uloge i na dramsku... Čudi me što nisi glavna i u navijačicama i što Virginiji nisi ukrala mjesto!“
Joy mu je lupila šamarčinu, a on je zastao. Ljudi su zbunjeno prolazili kraj njih i gledali su ih začuđeno. Niz Joyno lice su silazile suze, a on tada nije znala što reći dok mu je srce ubrzano kucalo.
„Nemaš pravo govoriti takve stvari o meni samo jer sam otišla!“ –spustila je pogled.
Nije obrisala suze. Samo se okrenula i polako se udaljila spuštenog pogleda. Raul je gledao za njom. Bilo mu je žao što ju je rasplakao. Uzdahnuo je i otključao je vrata ormarića.
April, Virginia i Maura su ulazile u ženski wc smijući se.
„Čovječe, moramo završiti s koreografijom što prije!“ –rekla je Virginia. „Već slijedeći tjedan imaju prvi utakmicu!“
„Ne brini se, Virginia! Sredit ćemo sve do slijedećeg petka!“ –nasmiješila se Maura. „Uostalom, ne počinje nama prvenstvo, nego njima! ne mora sve biti savršeno!“
„Maura, kad ragbijaška momčad igra, mora sve biti savršeno kako bi pobjedili!“ –uzvratila je Virginia.
„Možemo mi to!“ –nasmiješeno će April. „Nego... Vidjeli ste Joy?“
„Ovdje sam...“ –začuli su njen glas.
Zbunjeno su se okretali oko sebe. Nisu vidjeli prijateljicu nigdje, a onda su predpostavili da je u wcu. Otvorili su vrata jednoga i ugledali nju kako sjedi na zatvorenu školjku. Podignula je pogled prema njima. Lice joj je bilo crno od maskare, a oči crvene od plakanja.
„Wow, što ti je?“ –uplašeno će April.
„Jesam li ja loša osoba?“ –upitala ih je.
Djevojke su se pogledale zbunjeno dok su njoj suze silazile niz lice. Kad god bi ih obrisala, nastavljale bi dolaziti. Odjednom su se prijateljice počele smijati, a ona ih je zbunjeno pogledala.
„Ma tko ti je to rekao?“ –nasmiješeno i nježno ju je upitala Virginia.
„Pričala sam s Raulom.“ –rekla je. „Rekao mi je da moram dobiti i glavnu ulogu na dramsku osim što sam bogata i rekao mi je da se čudi što ja nisam glavna i u navijačicama!“
„Raul želi dobiti batina očito!“ –zanijekala je April.
„Ispada kao da sam glupa, umišljena i kučkasta bogatašica!“ –rasplakala se ponovno.
„Znaš šta ću ti ja reći?“ –uzvratila je Maura, a Joy ju je pogledala. „Mislim da Raul traži način da te povrijedi jer si ga ostavila na brodu. Dečki su takvi kad su uvijeđeni! Ne žele to priznati, ali svašta ti rade!“
Joy je pogledala u nju, a ona joj se nasmiješila.
Novi nastavak i:
ZIVOT IDE DALJE
