Drhtaj duše - 21. poglavlje
Joy je naglo otvorila oči. One prekrasne kristalno plave oči bile su preplašene. Gledala je oko sebe kao da želi biti sigurna da se probudila, da ne sanja. Dignula se, a onda je ponovno sjela na krevet. Buljila je u pod i razmišljala o snu iz kojeg se upravo probudila. Vidjela je svoju majku. Sjetila je se. Imala je prekrasnu plavu kosu. Oči su bile poput njenih. Nježne ruke su milovale malenu djevojčicu. Imala je prekrasan osmijeh.
Žena ju je podignula sa poda i stavila ju je na stražnje sjedalo. Zatvorila je vrata, sjela je na vozačevo mjesto. Majka je pjevušila dok ju je Joy promatrala. Odjednom je izgubila kontrolu nad volanom. Djevojčila je čula naglo kočenje i jaki udarac. Nije najbolje vidjela što se desilo jer su joj se oči počele zaklapati, a onda se probudila iz sna.
„Bila sam unutra kad je poginula!“ –Joy je razmišljala, a suze su samo tekle niz njeno lice. „Evo zašto nisam pričala tri godine, zašto sam stalno odlazila psihijatrima...“
Joy je bila srhvana. Legla je na krevet i obgrlila je jastuk. Bila je unutra kad je njena majka poginula i ništa nije mogla napraviti. Krivila je sebe jer ju nije spasila. Razmišljala je kako je sve moglo biti drugačije da joj je ona pomogla, ali zapravo nije shvaćala da dijete od četiri godine ne može učiniti ništa.
Srhvano je silazila niz stepenice. Iako se našminkala, nije mogla prekriti tugu u očima. Otvorila je vrata kuhinje. Mika se okrenula prema njoj. Imala je čudan i pomalo zabrinut izraz lica.
„Zlato, nešto se dogodilo?“ –upitala ju je dadidalje.
Joy je sjela za stol i duboko je uzdahnula.
„Zašto mi nitko nije rekao da sam bila u auto kad je mama umrla?“ –okrenula se prema njoj.
„Kako...“ –zbunjeno će ona. „Kako znaš za to?“
„Sanjala sam. Bilo je tako realno!“ –rekla je suznim očima. „Valjda neka vrsta flash backa!“
„Žao mi je, Joy!“ –uzdahnula je Mika. „Pokušavali smo ti to pritajiti!“
„Zašto?“ –bila je pomalo ljuta.
„Bila si mala i šokirana!“ –nastavila je.“Tek kad si krenula u osnovnu ti je bilo bolje! Zaboravila si na to, a sada... Ponovno si se toga prisjetila!“
„K vragu, Mika!“ –viknula je uplakano. „Mogla sam ju spasiti, mogla sam nešto učiniti!“
Prislonila je glavu na ruke koje su bila na stolu i rasplakala se jecajući. Čula je korakeko kako idu prema njoj. Podignula je glavu. Mika je stajala tamo. Zagrlila ju je snažno.
„Joy...“ –rekla je. „Bila si premala da pokušaš nešto! Nije to tvoja krivica!“
Joy je parkirala auto. Iako ju je Mika nagovarala da ostane kod kuće kako bi se smirila, nije htjela. Smatrala je da će joj biti puno bolje ako se druži s nekim. Nadala se tomu. Duboko je uzdahnula kad je vidjela svoje prijatelje. Trebala se smiriti. Prije tjedan dana su je tješili i nije željela da ponovno to čine. Nasmiješila se i krenula je prema njima.
„Šta je to s tobom?“ –upitao je Drake, a ona se okrenula prema njemu. „Stalno kasniš u zadnje vrijeme!“
„Istina!“ –dodao je Ralph. „Uvijek si dolazila među prvima!“
„Sad sam navikla spavati duže!“ –nasmiješila se. „Vani je hladno, pa se volim izležavati u toplom i mekanom krevetu!“
„I ja isto to volim!“ –uzviknula je April. „Obožavam!“
„Da...“ –promrmljao je Adam. „Velinom zauzimaš cijeli krevet!“
„Još jedan razlog zbog čega je najbolje biti solo!“ –uzvratila je Virginia.
„Vidjet ćeš kako će ti biti kad se budeš budila uz osobu koju voliš!“ –Maura je pogledala nasmiješeno u Ralpha koji joj je namignuo.
„Ne zanimaju me vaši intimni trenutci!“ –odmahnula je prstom, pa je pogledala u Raula. „Sad ga i voli!“
„Smiri se, Virginia!“ –nasmiješio se.
Joy je promatrala svoje prijatelje. Malo su se svađali, ali je znala koliko im je stalo jedno do drugoga. Nasmiješila se, a onda je zamišljeno gledala oko sebe. Svi su toliko bili veseli, sretni... Činilo se kao da nitko nema nikakvih problema, kao da nikoga ništa ne muči, a nju je previše toga. Prva stvar koja joj je nedostajala je odnos između oca. Vjerojatno je večina klinaca imalo super odnos s roditeljima; druga stvar – nedostahala joj je majka, a treća i najvjažnija stvar – trebala je hitno nećiju ljubav.
„Opet ti je nešto?“ –upitao ju je Raul.
„Nije!“ –odmahnula je glavom. „Zašto?“
„Čudna si mi.“ –pogledao ju je ozbiljno.
„Ma nije ništa!“
„Sigurno?“
„Budi uvjeren!“ –namignula mu je i nakašljala se toliko glasno da je njeno društvo zašutilo i pogledali su u nju. „Odlično!“
„Trebaš nešto?“ –upitao je Adam.“
„U subotu je Noć vještica i zabava u dvorani, jelda?“ –pogledala ih je.
„Da!“ –Drake je klimnuo glavom.
„Dobro. Hvala!“ –nasmiješila se.
„Sranje!“ –viknula je Virginia. „Pa moram pronaći masku!“
„Kad bolje razmislim...“ –promrmljala je April. „Nemam niti ja šta obući!“
„Čovječe!“ –Maura je odmahnula glavom. „Moramo otići nešto kupiti!“
„Oh ne...“ –Adam se uhvatio za glavu. „Sad će o tim kostimima pričati sve dok ne nađu nešto!“
„Cure...“ –uzvratio je Raul.
„Pusti...“ –Ralph je odmahnuo glavom. „Dobro je sve dok nas ne pozovu u kupovinu!“
Muško društvo je klimnulo glavom i počelo se smijati. Djevojke su sjedile kraj njih i raspravljale su o tome kako bi mogle otići kupiti neku odjeću i gdje. Raul je, krajičkom oka, gledao u Joy. Znao je da nešto nije u redu.
Joy je hodala pustim hodnicima s Kentom. Damsko je bilo gotovo, pošto su izvježbali što su trebali, pa ih je profesorica pustila prije.
Večinom, kad bi objavljali dobro svoj posao, bi ih puštala prije sa nastave.
„Mislim da smo spremni za slijedeću srijedu!“ –rekao je Kent.
„Da, i ja tako mislim!“ –potvrdila je Joy. „Bili smo dobri danas!“
Ah!“ –klimnuo je glavom. „Profa će nas sigurno dobro izgnjaviti do srijede da bude sigurna!“
„Bit' će zabavno!“ –nasmiješila mu se.
Zakoraliči su iz škole. Joy je vidjela Raula ispred škole. bila je začuđen pošto je znala da su dečki odavno bili gotovi s ragbijaškim treningom. Ubrzala je korak prema njemu zajedno s Kentom.
„Što ti radiš ovdje?“ –upitala ga je.
„Moram pričati s tobom.“ –odgovorio je i onda je pogledala u Kenta.
„Vidimo se sutra, Kent?“ –djevojka se okrenula prema njemu.
„Vidimo se, Lopezice!“ –uzvratio je, a onda je pogledao Raula od glave do pete, pa je nastavio svojim putem.
Joy je gledala za njim, a onda se okrenula prema Raulu. Bio je ozbiljan. Bojala se onog izraza lica jer je pomislila da je nešto loše učinila. Uzdahnula je i pogledala je u pod nadajući se da neće reći ništa loše.
„Nisi li trebao već biti gotov s treningom?“ –odlučila ga je pogledati.
„Jesam, ali ostao sam pričati s tobom!“ –odgovorio je.
„O čemu?“ –bila je zbunjena. „Nešto sam loše učinila?“
„Nisi!“ –odmahnuo je glavom. „Ostali to ne vide, ali ja da... Reci mi šta ti je!“
„Ma, k vragu, Raul, nije mi ništa!“ –uzvratila je.
„Molim te, reci mi!“ –nastavio je on.
„Ne i dosta!“ –rekla je odlično.
„Imaš tako malo povjerenja u mene...“ –uzdahnuo je.
Osjetila je tugu u njegovom glasu. Pogledala ga je bolje. Izraz lica mu je izgledalo razočarano. Podignuo je svoju torbu sa poda i krenuo je od nje. Gledala je za njim, a onda je pustila pogled. Odmahnula je glavom i potrčala je znjim. Zaustavila ga je. Raul se okrenuo. Gledao je u nju, a ona u njega. Primjetio je kako su njene kristalne oči pune suza. Spustila je pogled, ali nije mu puštala ruku.
„Imam povjerenja u tebe.“ –rekla je tiho. „Ne želim te gnjaviti svojim problemima, pa ti zbog toga ne želim ništa reći!“
„Kako ne shvaćaš da me gnjaviš?“ –pustio joj je ruku, podignuo joj je glavu svojim rukama kako bi mogla gledati u njega.
Po njegovom pogledu je znala da mu može vjerovati. Njegove ruke su nježno držale njeno lice, a suze su potekle. Raul ju je ozbiljno pogledao, a ona je spustio ruke i zagrlio ju je.
„Vjeruj mi, Joy!“ –rekao joj je.
„Vjerujem ti, ali ne mogu ti ništa reći...“ –odmahnula je glavom. „Stvarno te ne želim gnjaviti svojim problemima!“
„Ne gnjaviš me, oke?! Želim da mi kažeš što se desilo!“ –nastavio je.
„Dobro...“ –uzdahnula je. „Bila sam u autu kad je mama poginula!“
„Kako si to saznala?“ –upitao ju je.
„Sanjala sam. Nisam bila sigurna da li je to stvarno istina, ali Mika mi je potvrdila!“ –odmahnula je glavom. „K vragu, Raul... Mogla sam ju spasiti, mogla sam to učiniti! Sada je trebala biti živa!“
„Kako možeš pomisliti da si ju mogla spasiti?“ –uzdahnuo je. „Bila si četverogodišnja djevojčica! Nije to tvoja krivica!“
„Ali... Trebala sam pokušati!“ –zanijekala je.
„Pogledaj me!“ –prodrmao ju je, a ona je podignula pogled prema njoj. „Ništa nisi mogla učiniti, oke?! Ti nisi kriva, vjeruj mi. Ja sam mogao nešto napraviti da spasim mamu, ali nisam uspio. Ne krivim se zbog toga, pa nemoj niti ti sebe! Bila si premala da išta shvatiš!“
Joy ga je pogledala tužno. Znala je da on ima pravo, znala je da jednostavno nije mogla pomoći svojoj mami. Raul joj se nasmiješio i obgrlio ju je jednom rukom.
„Nemoj više razmišljati o tome, oke?“ –uzvratio je osmijehom. „Ne volim gledati kako si tužna!“
„Pokušat ću...“ –dodala je Joy.
„Bit' ću razočaran ako se ne razveseliš!“ –nastavio je Raul.
„Ti to kradeš moje riječi?“ –nasmiješila se.
„Da...“ –klimnuo je glavom. „A i uspio sam te nasmiješiti, pa mi je svejedno!“
„Hvala, Raul!“ –nagnula se na njega.
„I drugi put!“ –namignuo joj je. „I... Imaš pratnju za Noć vještica?“
„Ne...“ –odmahnula je glavom. „Nisam ni počela tražiti, iskreno!“
„Super! Niti ja nisam, pa... Mogli bismo skupa, ako želiš!“
„Moram ti se odužiti što si bio uz mene ove dane, pa je normalno da želim!“
Nasmiješili su se jedno drugome. Dugo su sjedili ispred škole, pričali su, a već je bilo mrak. Kad su pogledali na sat je bilo dosta kasno, pa su se pozdravili, sjeli svatko u svoj auto i krenuli su kući.
Novo:ZIVOT IDE DALJE
