Drhtaj duše - 25. poglavlje
Joy je izlazila iz automobila. April je provela cijelu noć kod nje. Tješila ju je jer je plakala, a ujutro ju je odbacila kod kuće. Njena prijateljica joj je rekla da nema nikave volje pojaviti se u školi jer je znala da će vidjeti Adama i da će joj tako biti još gore. Naravno, Joy se slagala time da se odmori kod kuće.
Vrtila se u školsko dvorište. Gledala je gdje je Adam kako bi popričala s njim, ali nigdje ga nije vidjela. Učenici su čudno buljili u nju kad je ona gledala oko njih pošto je trebala pod hitno svog najboljeg prijatelja. Vidjela je Ralpha, Mauru i Virginiju na školskim klupama ispred ulaza. Uzdahnula je i uputila se prema njim. Njih troje su pričali. Prema njihovom ozbiljnom izrazu lica pričali su o nečem ozbiljnom.
„Hej, društvo.“ –pozdravila ih je.
„Hej...“ –pozdravili su je.
„Adama niste vidjeli?“ –upitala je Joy.
„Nismo.“ –odgovorio je Ralph. „Rekao mi je sinoć da možda niti neće doći!“
„Rekla ti je April šta se desilo?“ –pogledala ju je Virginia.
„Da.“ –klimnula je glavom. „Malo prije sam ju odbacila kod kuće. Trebam Adama da popričam s njim!“
„Neka se malo ohlade.“ –rekla je Maura. „Mislim da će se tada smiriti i pomiriti! Imam takav osjećaj! Jednostavno je nemoguće da njihova veza od četiri godine nestane u samo nekoliko sekundi!“
„Nadam se da imaš pravo...“ –uzdahnula je.
Sjela je kraj njih. Nitko više nije progovorio ni riječ. Svi su razmišljali o Adamu i April. Nadali su se da će se pomiriti i da će odlučiti zajedno što učiniti s djetetom koji je trebao doći.
„Bok, ljudi!“ –začula je veseli muški glas.
Prepoznala ga je jer ga je dobro znala. Krajičkom oka je pogledala. Vidjela je Raula kako drži za ruku Grace. Maknula je pogled. Previše ju je bolilo što ih je vidjela zajedno i što su zajedno došli u školu. Srce joj je ubrzano kucalo. Gledala je u pod samo kako nebi morala gledati u njih.
„Ovo je moja cura Grace!“ –predstavio ju je Raul.
„Cura?!“ –viknuli su zbunjeno u nju.
„Oh, nova mala u školi, ha?“ –prilazio je Drake. „Zgodna je!“
„To mi je cura...“ –Raul ga je zbunjeno pogledao.
„Oprosti...“ –odmahnuo je glavom.
„Nismo znali da imaš curu...“ –Virginia je gledala u Joy koja je ukipljeno gledala u pod.
„Pa... Samo nekoliko dana smo skupa!“ –odgovorio je. „Odavno smo imali nešto, pa smo nastavili.“
„Odlučila sam se preseliti ovdje samo zbog njega!“ –nasmiješila se Grace i snažno je obgrlila Raula.
„Divno!“ –promrmljala je Maura gledajući ljutito u njega.
„Maura...“ –Ralph ju je lagano bocuo laktom. „Pa... Dobro došla! Ja sam Ralph, a ovo je moja cura Maura!“
„Drago mi je!“ –nasmiješila se Grace.
„Drake!“ –Drake joj je pružio ruku.
„A ja sam Virginia!“ –nastavila je ona. „S nama su i Adam i April, ali doma su, pa ćeš ih upoznati kad dođu!“
„Ok...“ –uzvratila je Grace. „Bok, Joy!“
„Hej...“ –mahnula joj je, ni ne gledajući u nju.
Dignula se sa klupice i nastavila je hodati. Njene prijateljice su gledale za njom. Znale su da joj nije svejedno što se Raul pojavio s novom curom. Onda su se okrenule prema Raulu pomalo ljutito, ali onda su ga zbunjeno promatrale. Vidjele su kako tužno gledao u Joy. Slučajno je pogledao u njih i spustio je pogled.
„Ostani ovdje. Dolazim odmah!“ –Raul je poljubio Grace u obraz, a one je klimnula glavom.
Maura i Virginia su se okrenule kako bi vidjele gdje njihov prijatelj toliko trči. Primjetile su kako zaustavlja Joy i nasmiješile su se jedna drugoj.
„Hvala na bilježnicama.“ –rekao je Raul.
„Nema na čemu...“ –gledala je u pod.
„Bila si dobra u srijedu. Oprosti što ti nisam čestitao, ali morao sam otići!“ –uzvratio je.
„Hvala... U redu je!“ –uzdahnula je.
„Zašto nisi ostala jučer?“
„Nisam vam htjela smetati.“
„Ti nikad ne smetaš!“
„Dobro... Svejedno!“
„Dobro si? Nešto nije u redu?“
„Sve je u redu.“ –pogledala ga je suznim očima. „Sve je u redu osim... osim što sam shvatila da sam budala!“
„Zašto?“ –upitao ju je.
„Nije bitno. Uživaj!“ –spustila je pogled i laganim hodom se udaljila od njega.
Raul je gledao za njom. Bio je tužan, ali mislio je da ona ima nešto s Kentom, pa nije htio otići za njom i gnjaviti ju sve dok joj ne kaže u čemu je problem.
Joy je cijeli dan izbjegavala Grace i Raula po školi. Večinom bi pobjegla i bila bi sama po razredima, hodnicima ili ispred škole iako je padala kiša. Nije htjela biti kraj njih, nije se htjela suočiti s njihovim sretnim izrazima lica. Htjela je samo biti sama bez njih kraj sebe, sama u razmišljanju na Raula i nju kako su bili sretni zajedno prije nego što je on otišao u rodni grad riješiti probleme.
Dramska je bila gotova. Svi su odavno otišli, a ona je sjedila na stolicama i gledala je u praznu binu. Bila je zamišljena. Nije prestajala razmišljati o Raulu i Grace. Htjela je ona biti na njenom mjestu, a i mogla je samo da je skupila glupu hrabrost i priznala mu prije što osjeća prema njemu.
„Zar nije dramska odavno gotova?“ –upitao je Kent približavajući joj se.
„To i ja tebe pitam.“ –nasmiješila se Joy.
„Profesorica mi je dala ključ da zaključam salu, ali vidio sam da si ti tu.“ –sjeo je kraj nje.
„Oprosti. Sad ću otići!“ –djevojka se dignula, ali on ju je zaustavio.
„Ostani. Ne smetaš!“ –uzvratio je. „Zapravo... Htio sam pričati s tobom!“
„O čemu?“ –pogledala ga je.
„Ma... Izbjegavala si me ove dane i to mi je smetalo!“ –rekao je.
„Oprosti...“ –uzdahnula je. „Nije mi bilo svejedno nakon onih poljupca...“
„Znam...“ –nasmiješio se. „Predpostavio sam!“
„Oprosti.“ –nastavila je ona.
„Ne trebaš se ispričavati...“ –pogledao ju je. „K vragu... Želim da mi budeš cura!“
„Molim?!“ –zbunjeno je zastala.
„Želim da budeš moja cura, Joy! Već mi se dosta vremena sviđaš i... zbog toga sam te poljubio onaj dan!“ –nastavio je on.
Djevojka je bila šokirana. Nije znala što reći u onom trenutku. Kent joj se približavao. Prislonio je svoje usne na njene, a ona je bila zbunjena. Zatvorila je oči i prepustila se.
Joy je kucala na nečija vrata. Nagnula se na zid i pričekala je da netko otvori. Adamov auto je bio ispred kuće, pa je nemoguće da nikoga nije bilo doma. Začula je korake i podignula je pogled. Netko je otvorio vrata. Adam je provirio i zastao je kad je vidio Joy.
„Uđi!“ –rekao je.
Odmah je znao da Joy treba hitno pričati s njim, pa joj je otvorio vrata i ušao je. Djevojka je ušla za njim i zatvorila ih je. Primjetila je kako njen prijatelj ide u dnevni boravak, pa ga je slijedila. Sjeo je na trosjed i gledao je oko sebe.
„Pričaj...“ –rekao je Adam.
„Adam...“ –uzdahnula je Joy. „Šta to radiš? Zašto... Zašto nedaš April da sačuva dijete?“
„K vragu...“ –nastavio je. „Još smo premladi za djecu!“
„Pa čovječe, ona ga želi zadržati.“
„Znam!“
„Zašto onda ne želiš i ti?“
„Rekao sam ti. Imamo tek osamnaest godina, još cijeli život je pred nama!“
„Ne razumijem kako možeš biti takav. Namjerno je prekinula s tobom kako bi mogao nastaviti s ragbijem i da ne moraš misliti na nju u tom slučaju!“
„Stvarno?“ –okrenuo se prema njoj.
„Da...“ –odmahnula je glavom. „Voliš ju?“
„Naravno...“ –uzdahnuo je i pogledao je ispred sebe.
„E, pa onda šta radiš?!“ –uzviknula je. „Molim te... April... Ona... K vragu! Vas dvoje ste si suđeni! Ne možeš ju pustiti, ne možeš... Jednostavno... Izgubit ćeš ju zauvijek ako nešto ne učiniš! Molim te, Adam... Pričaj s njom!“
Adam je pogledao u nju. Bila je ozbiljna, a oči su joj bile jako tužne i zabrinute. Uzdahnuo je, privukao ju je k sebi i snažno ju je zagrlio.
