Drhtaj duše - 11. poglavlje
Joy je veselo išla na trening plesa. Bila je sretna što je pričala s Raulom i što su njih dvoje odlučili početi sve ispočetka. Parkirala je auto i sretno se penjala stepenicama prema sali plesa. Otvorila je vrata. Njena treneria je sjedila i čitala je novine.
„Bok, Jenny!“ –nasmiješila se Joy.
„Uranila si.“ –pogledala ju je Jenny.
„Da. Došla sam što sam prije mogla jer nemam šta raditi!“ –Joy je stavila torbu na pod.
„U redu!“ –rekla je. „Vježbaj korake za nastup!“
Joy je klimnula glavom, skinula je majicu dugih rukava, stavila je cipelice i plesala je. Nastup kojeg je trebala uskoro imati je bio između klasičnog i suvremenog plesa. Odlično je plesala. Jenny ju je promatrala kraj vratiju. Plesala je bolje nego inaće, a Joy je uživala razmišljajući o Raulu i to joj je davalo snage za bolje izvedbe. Trenerica ju je promatrala osmijehom.
Djevojka je ulazila u kuću nasmiješeno. Bila je zadovoljna provedenim danom jer se dogovorila za dramsku, popričala je s Raulom i pomirila se s njim i trenerica ju je pohvalila da nikada prije nije plesala onako dobro kao i ono popodne. Pjevušeći se penjala stepenicama, a osmijeh s lica nije silazio.
„Zbog čega si sada tako sretna?“ –upitala je Theresa.
„Ne tiče te se!“ –nasmiješeno će Joy.
„Uskoro ti tata dolazi.“ –uzvratila je.
„Da, i?“
„Više se nećeš moći glupirati.“
„To su prijetnje?“
„Da.“
„Ne bojim te se, Theresa!“
„Trebala bi!“
„Znaš... Uvijek mi uspiješ upropastiti dan!“
„Drago mi je!“ –Theresa joj se nasmiješila.
Joy je odmahnula glavom, ozbiljno, pokazala joj je srednji prst i ljutito je nastavila prema sobi. Kad ih je otvorila je živčano ušla unutra i pokušavala se smiriti jer je bila bjesna što joj je tata vrača. Predpostavljala je kako će se njen otac odnositi prema njoj, a kako prema Theresi.
Joy se pokvario automobil, pa je nazvala Adama i pitala ga je da li može proći po nju. Sjedila je na stepenicama ispred kuće, slušajući Ipod i uživajući na hladnom vjetru. Nije živčanila što joj kosa nije stajala na mjestu i što joj je vijorila po zraku. Uživala je u takvim trenutcima. Nije previše voljela hladnoći, ali voljela je osjetiti toplinu debele odjeće dok je vjetarpuhao. Primjetila je kako se automobil zaustavio ispred kuće. Podignula je pogled. Nije bio Adam, a niti njegov automobil. Dignula se nasmiješeno i otvorila je vrata.
„Kako to da si ti došao?“ –pogledala je u Raula.
„Bio sam na putu, zvali su me i evo me.“ –nasmiješio se. „Upadaj!“
„Hvala...“ –sjela je na suvozačevo mjesto. „Glupi auto treba na popravak!“
„Dešava se svima!“ –rekao je Raul. „Znaći, živiš u ovoj kučerini, ha?“
„Nažalost...“ –uzdahnula je.
„Zašto?“ –zbunjeno će on.
„Preveliko je i nema previše ljudi. Stari je večinom na putovanjima, pa smo ostale samo Mika, glupa mačeha i ja... I radnici!“ –dodala je.
„A Mika je...?“
„Moja dadilja. Uz mene je otkad znam za sebe!“
„Super... Dobro je tebi!“
„Recimo...“
„Šta ne valja? Imaš sve šta želiš...“
„Neda mi se baš o tome...“ –pogledala ga je.
Njen tužni izraz lica ga je prekinulo. Nije ništa želio pitati nakon onoga. Šutili su zadnjih nekoliko minuta prije nego su se pojavili ispred škole. Izašli su iz auta i krenuli su prema društvu, kojeg su vidjeli iz daljine.
„Hvala ti, još jednom, na prijevozu!“ –uzvratila je Joy.
„Nema na čemu!“ –nasmiješio joj se Raul. „Bilo mi je usput!“
„Sigurno?“ –pogledala ga je sumnjičavo
„Da...“ –nastavio je. „Nemoj me gledati tako sumnjičavo!“
„Pa ne znam ja... Možda živiš na drugu stranu!“
„Ok... Otkrila si me!“ –počeo se smijati.
„Zbilja?“ –začuđeno je stala.
„Da.“ –klimnuo je glavom. „Prema mojoj kući se ide s desne strane, kad izađeš iz dvorišta, a prema tvojoj s lijeve!“
„Zašto si onda došao po mene?“ –nastavila je hodati za njim.
„Rekao sam ti. Nazvali su me i išao sam po tebe!“ –odgovorio joj je.
„Hvala...“ –uzvratila je.
„Ako mi zahvališ još jednom, slijedeći put ideš pješke!“ –namignuo joj je i nasmiješeno je nastavio hodati.
Joy je zastala gledajući ga kako se udaljuje. Nasmiješila se. Njegov osmijeh ju je očarao i od toga su joj se leptirići pojavili u trbuhu, srce joj je zakucalo, a osmijeh joj se nije skidao sa lica. Okrenuo se pogledati gdje je. Zbunjeno je gledao u nju dok mu se ona nasmiješeno približavala.
„Mi ćemo navijati za vas!“ –rekla je Virginia. „Imamo super koreografiju! Vidjet' ćete!“
„Usrećujete nas samo kad vas vidimo da skakučete s onim suknjicama i pon – ponovima!“ –nasmiješio se Ralph.
„Evo zašto ti stalno gledaš u nas, perverznjače!“ –Maura ga je lupa po ramenu.
„Nemoj biti ljubomorna!“ –pogledao je u nju. „Samo tebe gledam tada!“
„Kako da ne!“ –odmahnula je glavom i porumenila je.
„Obožavam kad se tako svađaju!“ –tiho je rekla April. „Zbog toga i dolazim u školu gledati njih i smijati im se jer su mi simpatični!“
„Samo zbog toga?“ –Adam ju je pogledao.
„Ne...“ –odmahnula je glavom i obgrlila ga je rukama oko vrata. „Zbog tebe najviše!“
Nasmiješio joj se, kao i ona njemu. Poljubili su se dok su se Drake i Virginia zbunjeno promatrali jer su se Adam i April večinom ljubakali u društvo, a Ralph i Maura nabacivali jedno drugome. Približavali su im se Raul i Joy pričajući jedno s drugome.
„Čekaj, čekaj!“ –uzviknula ih je Virginia, a oni su se okrenuli prema njoj. „Recite mi da li ja vidim dobro ili ne... Među vama nema svađe već skoro tjedan dana?“
„Pa bilo je i vrijeme! Nikome se nije dalo trpiti one ljutite poglede!“ –nasmiješio se Drake.
„Opametili smo se!“ –nasmiješila se Joy.
„Najviše nas ti čudiš!“ –rekao je Ralph. „Ne znam zašto, ali... Bolja si!“
„Molim?“ –pogledala ga je ljutito.
„Oduvijek si bila najbolja!“ –nacerio se Ralph.
„Drago mi je što ste se pomirili. Sad ćemo se moći družiti, a ne praviti se kao da je sve u redu!“ –rekla je Maura.
Raul i Joy su se nasmiješeno pogledali. Nastavili su se družiti sa svojim društvom. Smijali su se, uživali su... Postajali su bolje prijatelji otkad su popričali o svemu što se desilo.
Nakon treninga navijačica, koje je Virginia produžila kako bi se bolje pripremili, Joy je imala dramsku. Sala je bila puna učenika. Profesorica je dala glavnim glumica, koji su trebali biti na sceni, tekstove, a oni su morali polako učiti napamet riječi pošto je vrijeme prolazilo i sve je trebalo biti savršeno.
„Kika, ja mislim da me ti želiš!“ –rekao je Kent. „Vidim tvoje čudne poglede!“
„Oh, kako smo umišljeni, g. Paris!“ –nastavila je Joy. „Ne misliš li da bi se prvo trebao raspitati?“
„Ne...“ –odmahnuo je glavom. „Znam da ćeš jednom htjeti nešto od mene, pa se ne brinem o tvojim osjećajima!“
Profesorica je stajala sa strane i promatrala je njihovo pričanje dok su čitali sa papira i ponašanje na sceni. Neke rečenice su bile jako smiješne, na kojima niti oni nisu mogli do kraja ostati pribrani, a da se ne počni smijati. Kazalištne prestave nisu bile kao što su svi mislili da jesu: duge, dosadne i bez ikakvog humora, ali za njih je to bila zabava na kojima bi se svi družili, glupirali, smijali se, a ozbiljno radili kad su trebali.
Novo i: ZIVOT IDE DALJE
