Drhtaj duše - 15. poglavlje
Joy je izlazila iz kuće. Bila je subota ujutro. Vrijeme nije bilo najljepše. Puhalo je, a sunca skoro pa i nije bilo. Dogovorila se za jutarnju kavu sa cijelim društvom, a inaće bi u ono vrijeme ležala u sobi, buljila u strop i razmišljala o svojim stvarima. Otključala je vrata svog najdražeg automobila i pogled joj je slučajno pao na sat kojeg je imala na ruci. Nije još bilo vrijeme da se nađe s prijateljima u Aprilinom restoranu. Imala je još pola sata i odlučila se provozati kako bi razbistrila misli. Ove dane je večinom bila u školi, s društvom, na treninzima, pa nije imala previše vremena za sebe.
Prvo se vozila gradom, promatrajući ljude koji su šetali, pričali, usamljeno hodali, a onda je odlučila otići kraj plaže. inaće su je valovi mora smirivali, a dugo nije bila na plaži gdje se voljela družiti sa prijateljima dok je vrijeme bilo toplo i sunčano. Parkirala je auto nedaleko od plaže, uzela je ključ, Ipod i krenula se prošetati. Silazivši niz stepenice, prekrasna plava duga kosa joj je vijorila na jakom vjetru. Nije joj previše smetalo. Prekrila je samo oči naočalama kako joj pjesak i prašina nebi ulazila u oči. Stavila je slušalice na uši, lagane pjesme i hodala je po plaži. Bila je pusta. Prisjećivala se kako je, prije samo mjesec i tjedan dana, bila puna i kako je ona trčala s dečkima, igrala je ragbi s njima, a s curama je ležala, smijala se i čitala je novine.
Nedostajali su joj ti lijepi dani, ali nije se previše obazirala na prošlost pošto je živjela u sadašnjosti i nije joj bilo loše jer se Raul pojavio u njenom životu i to joj je bio razlog zbog kojeg se i budila ujutro i zbog kojeg je osmijehom išla spavati. Sjela je na plažu, naslonila se na ruke i promatrala je nebo sive boje. Osjetila je vibraciju mobitela. Ugasila je pjesmu i uzela je mobitel. Ugledala je Raulov broj, pa se nasmiješila i javila.
„Reci?“
„Hej, na putu si?“
„Recimo. Zašto?“
„Možeš proći kod mene? Moram ti nešto dati!“
„OK. Nema problema! Dolazim!“ –nakon toga je nasmiješeno spustila slušalicu.
Dignula se sa plaže i požurila je prema automobilu. Htjela je znati što joj Raul treba dati i jedva je čekala da stigne ispred njegove kuće i da ga vidi. Nije joj previše trebalo pošto je Raul živio blizu plaže. Parkirala se ispred, zaključala ga je i otišla je pozvoniti na vrata. Koraci su bili sve bliži, a vrata su se otvorila.
„Brza si!“ –nasmiješio se Raul.
„Da. Bila sam u blizini!“ –rekla je.
„Možeš dati ovaj cd Adamu?“ –upitao ju je pruživši joj cd.
„Mogu.“ –klimnula je glavom. „Ne dolaziš?“
„Ne...“ –odmahnuo je glavom. „Moram se prošetati sa nečacima jer mi sestra mora počistiti kuću!“
„Mogu s tobom ako želiš?“ –uzvratila je ona.
„Ne želim te gnjaviti!“ –rekao joj je Raul.
„Ne gnjaviš! Bilo bi mi drago!“ –nasmiješila se.
„U redu. Nadam se da me ostali neće ubiti što sam te ukrao od njih!“ –namignuo joj je i otvorio je širom vrata.
„Ne brini se. Shvatit će!“ –namignula je i ona njemu i kročila je unutra.
Čula je dijetetov glas, televiziju i ženski glas. Raul je odlazio prema dnevnog boravku, a djevojka ga je slijedila pisajući poruku prijateljima. Objasnila im je zašto neće doći, ali rekla je da će ih nazvati popodne. Ulazila je u dnevni boravak. Kad je podignula pogled s mobitela ugledala je prekrasnu ženu kako sjedi u dnevni boravak. Imala je valovitu i dugu crnu kosu. Nosila je naočale i u ruci je držala bebu u rozoj tutici.
„Will, ovo je moja prijateljica Joy!“ –predstavio ju je Raul.
„Bok!“ –nasmiješila se njegova sestra, dignula se sa trosjeda i pružila joj je ruku. „Will, drago mi je!“
„Joy!“ –nasmiješila se ona.
„Našao si žrtvu za čuvanje ovih termita?“ –Will se nasmiješeno okrenula prema bratu.
„Zapravo... ja sam se sama ponudila!“ –dodala je Joy.
„Drago mi je. Nadam se da ti neće smetati prolaziti jutro s mojim klincima!“ –okrenula se prema njoj.
„Naprotiv. Bit' će mi drago!“ –nastavila je ona.
„Dobro onda.“ –klimnula je glavom. „Sad ću spremiti Deu. Raul, idi po Petera!“
„Ok...“ –rekao je i izašao je iz dnevnog boravka.
Joy je promatrala kako Raulova sestra oblači Dei debelu tutu roze boje kako joj nebi bilo prehladno vani. Stavila joj je i kapicu na glavi.
„Žao mi je što nećeš upoznati moga muža. Bila bi mu slatka, kao što si i meni! Nije ni čudo da te Raul doveo doma!“ –nasmiješeno je podignula pogled prema njoj. „Sigurno si mu jako draga!“
„Ehm...“ –porumenila je. „Nas dvoje smo samo... prijatelji!“
„Nisam mislila reći ništa drugo!“ –dodala je ona.
„Evo nas!“ –ulazio je Raul.
Joy se okrenula. Raul je u ruci držao dečkiča od prilike tri godine. Imao je tamnu kosu, tamne oči poput maminih i simpatični, slatki dječji pogled. Joy se odmah nasmiješila kad ga je ugladala, a dječačić ju je sramežljivo promatrao.
„Ovo je Joy. Pozdravi ju!“ –Raul je pogledao u Petera.
„Bok...“ –mahnuo ju je, nakon čega se sakrio iza malenih ručica.
„Bok, slatkišu!“ –nasmiješila se Joy.
„Malo mu je neugodno.“ –Raul je pogledao u prijateljicu. „Neće mi biti kad te bolje upozna!“
„Nadam se!“ –uzvratila je ona.
„Gotova je Dea?“ –pogledao je u svoju sestru.
„Gotova je!“ –klimnula je glavom i podignula ju je sa trosjeda. „Joy, hoćeš li ju ti zadržati dok Raul iznosi kolica vani?“
„Nema problema!“ –rekla je veselo.
Will se dignula i stavila joj je Deu u ruke. Joy je pogledala bebicu. Bila joj je neodoljiva kao i prvog trenutka kad ju je ugledala. Djevojčica je pružila svoju ruku, a Joy joj je nježno dala prstić kojeg je ona odmah uhvatila ne ispuštajući ga.
Raul je izašao vani iz kuće nosivši kolica za bebicu, a Peter je silazio polako niz stepenice dok je Will stajala ispred vratiju promatravši ga. Joy je prošla kraj nje, držajući Deu u naručju, ali stavila ju je u kolica čim se spustila niz stepenice.
„Pazite na njih!“ –viknula je Will dok su se njih dvoje udaljavali.
„Nećemo!“ –viknuo je Raul nasmiješeno.
Raul je držao Petera za ruku dok je Joy vozila kolica u kojoj je Dea ležala.
„Znaš da se mora brinuti. Normalno je to!“ –rekla je Joy.
„Da, ali brine se previše.“ –dodao je on. „Svaki put ista priča!“
„Često ideš s njima negdje?“ –upitala ga je Joy sa zanimanjem.
„Da, kad mi je dosadno i kad nemam šta raditi!“ –odgovorio je. „Večinom ih čuvam kako bi ona mogla ići sa frendicama po kafićima!“
„Dobar si ujak!“ –uzvratila je. „Voliš djecu?“
„Naravno. Htio bi imati puno djece!“ –nasmiješio se.
„I ja isto! Baš jedva čekam da imam klince kod kuće!“ –nasmiješila mu se.
Hodali su ulicama. Skoro sve je bilo pusto, a njih dvoje su se smijali i uživali dok su čuvali Willinu djecu. Sjeli su u parkić kako bi se Peter mogao zabavljati. Bilo je puno djece ondje. Roditelji, djed i baka, sjedili su na klupicama i promatrali su dječicu pazeći na njih. Žamor ljudi nije dopuštao Raulu i Joy da normalno pričaju pošto se trebali derati. Prolazili su kraj ljude koji su šutjeli kad su ih ugledali. Njih dvoje su primjetili čudne poglede na njihovim licima, pa su se zbunjeno pogledali. Vidjeli su jednu praznu klupicu na koju su sjeli.
„Idi se igrati, Peter!“ –rekao je Raul. „Nitko ti neće ništa, ne brini se!“
„Ok...“ –sramežljivo je pogledao u Joy.
Djevojka mu se nasmiješila, a on je porumenio i potrčao je prema praznoj ljuljački. Okrenuli su kolica prema sebi kako bi vidjeli kad Dea plače ili joj treba nešto. Slučajno su pogledali u ljude, a oni su i dalje gledali u njih.
„Misliš li na isto što i ja?“ –zbunjeno će Joy.
„Da.“ –odgovorio je Raul. „Navikneš se s vremenom. Ljudi misle da si ti stari djece!“
„Čudno je!“ –uzvratila je ona.
„Da, ali valjda im je čudno što vide mlade ljude kako se šetaju s klincima!“ –rekao joj je.
„Ali opet je glupo. Ne mora značiti da su naši!“ –odmahnula je glavom.
„Smiri se. Boli te briga šta oni misle!“ –prislonio je jednu ruku na njeno rame i nasmiješio joj se.
„Dobro...“ –nasmiješila mu se. „Kako to da nema muža tvoje sestre?“
„Muž joj je pilot, pa često putuje. Uskoro bi se trebao vratiti s puta!“ –odgovorio je.
„I njoj ne nedostaje?“
„Normalno da nedostaje, ali i to je posao.“
„I čime se ti misliš baviti nakon škole?“
„Ne znam...“
„Kako ne znaš? Adam, Ralph i Drake žele otići na ragbijaški fakultet. Valjda moraš znati što te zanima!“
„Ma ne znam još. Ragbi mi je super, ali nisam siguran da li se želim baviti time do kraja života!“
„A zanima te nešto drugo?“
„Ne previše!“ –nasmiješio joj se i pogledao je ispred sebe. „Laku moguće da ću izabrati za ragbi, ali... razmislit ću još!“
„Znaš... Vrijeme brzo prolazi!“ –dodala je ona.
„Znam!“ –klimnuo je glavom. „Dosta o meni! Šta tebe zanima?“
„Mene?“ –pogledala ga je. „Dvoumim se između dramske škole i plesne!“
„Nisam znao da plešeš!“ –rekao je.
„Dosta ti toga o meni ne znaš.“ –namignula mu je. „Plešem od četvrte godine! Htjela sam odustati kad je mama umrla, ali me Mika spriječila!“
„Nedostaje ti mama?“ –upitao ju je.
„Nedostaje mi samo osoba kojoj je stalo do mene.“ –uzdahnula je. „Mama je umrla kad sam ja još bila mala, pa nije da se previše sjećam nje.“
„Šta je sa starim?“ –pogledao je u nju.
„Stari?“ –okrenula se prema njemu. „On ti je zaluđen poslom i Theresom! Nije da previše obrača pozornost na mene!“
„Žao mi je...“ –promrmljao je.
„Ne treba ti biti!“ –rekla je ona. „Meni nije! Uostalom, ponašamo se kao... neznanci! Rijetko ga vidim, pa mi je svejedno.“
„Sigurna si?“ –pogledao ju je ozbiljnije.
„Sigurna sam!“ –nasmiješila mu se.
„Ja sam ovdje... Ako me zatrebaš!“
„Hvala...“
Duže vremena su gledali jedno u drugoga. Joy je porumenila i sklonila je pogled dok joj je srce brzo kucalo. Gledala je ispred sebe, ali krajičkom oka je primjetila kako Raul još gleda u nju. Nasmiješio se i pogledao je ispred sebe. Oboje su gledali u Petera koji je skakutao po parku, igrao se sa drugom dječicom, a onda su nastavili s pričanjem.
Novo:ŽIVOT IDE DALJE
Počela sam s novom knjigom: PAKLENI ŽIVOT! Postovi neće biti česti i svakodnevni kao na moja ostala dva bloga jer mi treba vremena da ju privedem pri kraju, a sad ga neću imati previše pošto moram učiti za ispite.... Nadam se da ćete svejedno čekati.
Hvala unaprijed.
Volim vas.
