Drhtaj duše - 37. poglavlje
Raul je spavao nagnut na Joyn krevet i držaju ju je snažno za ruku ne dopuštajući da ju ikada ispusti. Danima je sjedio kraj nje, gledao ju je i čekao trenutak kad će otvoriti oči, ali nije ih otvarala.
Bio je premoren i nije više mogao držati otvorene oči, a i vani je bio mrak, kiša je pucketala na bolničke prozore, a sat je uskoro trebao otkucati četiri sata ujutro.
Raul je iznenada osjetio micanje, pa je pospano otvorio svoje oči i shvatio da se Joyna ruka miče. Naglo se dignuo i primjetio da djevojka ima otvorene oči i da ga promatra. Podragao joj je lice i nježno se nasmiješio, nakon čega se okrenuo i otišao je prema vratima, ali ga je djevojka zaustavila, pa se okrenuo prema njoj.
„Vračam se za sekundu. Idem po doktora, oke?“ –nasmiješio joj se, ona je klimnula glavom pošto nije mogla pričati zbog tube koja joj je omogučavala da diše kroz pumpu.
Gledala je u Raula kako izlazi iz sobe i krajičkom oka je promatrala bolničku sobu pokušavajući se sjetiti zbog čega se nalazi tamo, ali kad je trpnula prisjetila se trenutka kad je pala niz stepenice i osjećala je one udarce koje je osjetila pri padu one noći. Doktor i medicinske sestre su joj odvratili pozornost.
U međuvremenu je Raul hodao po hodniku, pomalo živčano, ali sretno je javljao prijateljima porukom da se Jay probudila. Neko vrijeme je gledao u zatvorena vrata, ali odjednom su se otvorila i iz sobe su izašle medicinske sestre koje nsu mu se nasmiješile i polako nastavile svojim putem udaljavajući se. Raul je provorio u sobi, pošto su vrata bila otvorena, i ugledao je Joy kako priča s liječnikom.
„Osjećaš se dobro?“ –upitao ju je pregledavajući je.
„Kažem vam da sam dobro. Ništa me ne boli!“ –nasmiješila se.
„Odlično. Ako ujutro bude sve kako treba, već popodne možeš doma!“ –okrenuo se prema vratima. „I čuvaj ovog dečka, Joy! Nije se danima odavajo od tebe!“
Liječnik je izašao iz sobe, a djevojka je podignula pogled prema Raulu koji ju je nježno promatrao i približio joj se, poljubio ju je u čelo i sjeo je kraj nje.
„Kako se osjećaš?“ –upitao je.
„Kao da sam previše spavala.“ –odgovorila je.
„Nisi bila s nama više od tjedan dana.“
„Čovječe...“
„Drago mi je što si se probudila!“
„I meni.“ –nasmiješila se. „Bio si uz mene?“
„Da.“ –klimnuo je. „Nisam se htio odvojiti od tebe!“
„Osjetila sam tvoju blizinu.“ –rekla je nježno. „I čula sam...“
vrata su se iznenada otvorila i okrenuli su se prema njoj pošto nisu mogli predpostavljati tko je to. Ušao je g. Lopez šokiranog, ali istovremeno sretnog lica.
„Tata?!“ –zbunjeno će Joy.
„Idem ja doma odmoriti se, oke?“ –Raul se dignuo sa stolice. „Sutra dolazim po tebe!“
Klimnula je glavom i nasmiješila mu se kao i ona njemu, pa je izašao iz sobe. Djevojka je skrenula pogled prema tati jer se jako čudila što se on nalazio ondje i što nije bio na poslovnom putu pošto je stalno putovao. Odmaknula je pogled jer joj je pomalo bilo glupo gledati u oca nakon što joj je njegova žena bacila niz stepenice. Srce joj je ubrzano kucalo jer je primjetila, krajičkom oka, kako gleda u nju i nije imao ljutit izraz lica, nego više zabrinuti dok su mu oči pokazivali sreću i bile su pomalo suzne. Djevojka se okrenula prema njemu. Bila je začuđena njegovom pogledu, pogledu kojeg je zadnji put vidjela kad je bila mala i kad je izgubila mamu i kojeg se prisjećala u magli.
„Što radiš ovdje?“ –šokirano će.
„Javili su mi da si se probudila. Došao sam što sam prije mogao!“ –odgovorio je na njeno pitanje.
„Nisi li rekao da bi na početku dvanaestog mjeseca trebao ići na put?“
„Jesam, ali valjda si mi ti puno važnija od puta!“
„Čudno...“ –odmahnula je glavom. „Inače nikad ne ostaješ!“
„Nisam htio otići jer si bila u komi.“ –rekao je.
„Otkad ti je posao manje važan od mene?“ –nasmiješila se i odmaknula je pogled.
„Joy...“ –uzdahnuo je. „Znam... Znam da nisam bio najbolji otac! Tvoj prijatelj mi je rekao nekoliko stvari.“
„Čula sam!“ –okrenula se prema njemu.
„Rekao ti je?“
„Ne. Kažu da ljudi čuju kad su u komi, pa... čula sam i ja! Ne razumijem otkud sad to da sam ti važnija od posla!“
„Slušaj!“ –započeo je ozbiljno gledajući u nju. „Bio sam jako loš otac, ali oduvijek si mi bila bolja od posla. Stvar je u tome što ne volim biti kod kuće otkad ti je majka umrla jer mi užasno nedostaje!“
„Nedostaje i meni znaš?!“ –viknula je. „Trebala sam te kraj sebe, trebala sam nečiju ljubav, ali tebe nigdje nije bilo! Ti si samo bježao! Oduvijek sam trebala tvoju potporu, ali ništa od toga. Nikada nisam mogla računati na tebe, tata!“
„Znam...“ –klimnuo je glavom suznim očima. „Možeš me mrziti, misliti o meni što god poželiš, ali... Htio bi da barem počnemo ispočetka!“
Djevojka je odmaknula pogled pokušavajući se smiriti jer joj je srce ubrzano kucalo, a oči su joj se punile suzama. Koliko god je mrzila postupke svoga oca, bilo joj je drago što se nalazio s njom u onom trenutku i što joj je rekao one dirljive stvari jer je shvatio koliko je pogriješio. Okrenula se prema njemu, dignula se sa kreveta i snažno ga je zagrlila kao što je znala to činiti kad je bila malena. Rasplakala se iako je željela zaustaviti suze, a i njen otac je plakao. Nakon nekoliko minuta tišine, grljanja i jecanja smirili su se.
„Ima neka osoba koja te došla vidjeti.“ –rekao je, a ona ga je zbunjeno gledala.
Otišao je otvoriti vrata, a ona je gledala u njih čekajući da se pojavi osoba koja ju je došla vidjeti. Šokirala se kad je ugledala Theresu na vratima i bila je ljuta pošto se prisjetila što joj je učinila i da ju je ona poslala u komu. Pogledala je u svojeg oca, a on je ozbiljno gledao u nju.
„Šta radiš ovdje?“ –ljutito je prekrižila ruke na prsima.
„Imaš potpuno pravo ponašati se ovako.“ –spustila je pogled i zakoračila je naprijed.
Joy ju je bolje pogledala. Lice njene mačehe je bilo srhvano, preplašeno i tužno, a oči su bile suze. Začudila se jer ju nikada nije vidjela onakvu pogotovo ako se radilo o njima jer se nikako nisu podnosile niti su se trudile. Djevojka je samo šutila kako bi pričekala da joj Theresa nešto kaže.
„Tako mi je žao, Joy!“ –odmahnula je glavom. „Nisam te htjela gurnuti, stvarno ti kažem! Jako mi je žao i... Nemaš pojma kako se loše osjećam zbog toga, ma ne samo zbog toga nego zbog svega što se među nama dešavalo! Nisi ti kriva što se mi nismo slagale, nego ja jer... Nisam se trudila previše, nisam bila dobra prema tebi u ove dvije godine i normalno je da ćeš se ponašati loše i ti prema meni! Žao mi je zbog svega, Joy!“
„U redu, Theresa, u redu, smiri se!“ –prozborila je Joy. „Živa sam, zar ne?“
„Da, ali...“
„Glavno je da sam živa!“ –nasmiješila se. „Tata i ti... shvatili ste neke stvari, ali ne možete očekivati da će odmah sve najbolje biti među nama. Trebam vremena da se naviknem!“
Pogledali su se i nasmiješili jednu drugome, pa su odvratili pogled prema Joy koja ih je sretno i vedrim pogledom promatrala. Bila je zadovoljna što je barem jedan dio svog života sredila, a onda je pogledala prema prozoru i nedostajalo joj je nešto što će pokušati srediti slijedeći dan.
Bilo je jutro, a Joy je dobila dopuštenje doktora da se može vratiti kod kuće i jedva je čekala to kako bi mogla proslaviti izlazak sa prijateljima i napokon uživati uz njih. Spremna torba je već bila na krevetu, a ona je stajala kraj prozora i promatrala je sivo nebo. Nevrijeme je prošlo, ali spremalo se vrijeme za snijeg jer su inače u gradu počele padati prve sniježne pahuljice početkom prosinca. Kucanje na vratima joj je odvratio misli.
„Spremna si?“ –nasmiješeno je ušao Raul.
„Jesam.“ –klimnula je glavom nasmiješeno.
„Nekoga sam ti doveo.“ –namignuo je i odmaknuo se, a Peter je potrčao prema njoj.
„Peter!“ –nasmiješila se Joy, kleknula je i zagrlila ga je.
„Kako si?“ –nježno ju je poljubio u obraz.
„Dobro, hvala. Ti?“ –upitala ga je. „Raul je bio dobar prema tebi?“
„Da.“ –klimnuo je glavom.
„Odlično!“ –pogledala je u Raula, koji joj se smiješkao i držao njenu torbu u ruci.
Podignula je Petera s poda i izašla je za Raulom, pa su pričajući odlazili iz sobe u kojoj je bila zatvorena skoro dva tjedna i sretno su zakoračili iz bolnice, pa su otišli prema Raulovom automobilu. Gledao je cijelo vrijeme u Joy koja se veselo smiješkala Peteru, pričala s njim i smijala se, a u njegovom srcu se nalazila velika sreća jer je mogao gledati djevojku veselu i sretnu kao i prije. Nasmiješio se i otvorio joj je vrata, pa joj je namignuo dok je ulazila u automobil.
