Drhtaj duše - 36. poglavlje
Raul je otvarao oči i nalazio se u svojoj sobi jer mu nije bilo dopušteno prespavati prvu noć uz Joy iako je to užasno želio i čak je molio doktore, ali rekli su mu kako bi bilo najbolje da se odmori kod kuće. Dignuo se pospano iz kreveta. Nije spavao cijelu noć jer je užasno bio zabrinut za Joy i cijelo vrijeme je razmišljao o njoj. Uzeo je majicu i hlače iz ormara, pa je izašao iz sobe, te krenuo prema kupatilu. Prljavu odjeću je odmah bacio u korpu i otvorio je vodu kako bi se istuširato.
Nakon tuširanja se obukao, spremio i sišao je niz stepenice gdje je čuo zvukove iz dnevnog boravka, pa je pogledao na sat i bilo je tek sedam ujutro i znao je da je Will budna u ono doba. Ušao je u dnevni boravak, a Will je sjedila na trosjedu i gledala u televiziju, ali kad ga je ugledala je pogledala u njega.
„Izgledaš užasno!“ –rekla je.
„Hvala.“ –promrmljao je i pogledao je s druge strane.
„Naspavao si se ti uopče?“ –upitala ga je.
„Nisam. Razmišljao sam o Joy cijelu noć!“
„Ma bit' će ona dobro, vidjet ćeš. Ne vjerujem da je cura koja lako odustaje!“
„Zašto se onda sinoć nije probudila, k vragu?“
„Smiri se, Raul i prestani živčaniti.“
„Oprosti.“
„Ideš u školu?“
„Ne. Idem k njoj!“
„Raul, moraš ići!“
„Ne! Želim biti uz nju!“
„Kako ne shvaćaš da će se ona trebati odmarati, ako se uopče danas probudi?!“
„Ne zanima me. Želim biti tamo kad otvori oči!“
„Molim te, Raul, nemoj sam sebe mučiti, ok? Ako želiš, otići ću ja k njoj pošto je James danas doma i javit ću ti kako idu stvari.“
„Stvarno bi to učinila?“
„Naravno, braco.“
„Hvala!“ –nasmiješio se i nastavio prema kuhinji.
Will se osmijehnula i pogledala je u televiziju. Bilo joj je jako drago što je nekako mogla pomoći bratu nakon što su izgubili roditelje i nakon čega se on stalno brinuo za njenu djecu kad ona nije mogla. Voljela je svoga brata najviše i sve bi učinila za njega kako bi se on osjećao bolje.
Raul je gledao kroz prozor i držao je šalicu kave u ruci, a pogled mu je bio tužan i zabrinut. Iako je njegova sestra rekla da će otići provjeriti Joyno stanje, htio je on otići k njoj i biti uz nju dok se ne probudi pošto mu je previše bilo stalo do nje, a i znao je da će misliti o njoj kad bude bio u školi.
Uzdahnuo je i pustio šalicu na stolu, nakon čega je uzeo ključeve sa stola, obukao je jaknu, pozdravio sestru i izašao je iz kuće zatvorivši vrata sa sobom. Nebo je bilo oblačno i crni oblaci su opkolili grad. Znao je da se još jednom nevrijeme sprema, ali nije ga bilo briga pošto se osjećao tmurnu i ružno poput vremena. Uzdahnuo je i spustio se niz stepenice otključavajući automobil.
Nije mu bilo bolje niti kad je ugledao cijelo društvo pošto je primjetio njihove tužne i zamišljene poglede. Predpostavljao je da su razmišljali o Joy, poput njega i uzdahnuo je jer je znao da neće prestati razmišljati o njoj ako njegovi prijatelji pokušaju ne pričati o tome. Uzdahnuo je i krenuo je prema njima. Prolazeći kroz školsko dvorište ugledao je i Kenta nedaleko od sebe. Njegovi pogledi nisu bili nimalo ugodni, ali znao je da ima potpuno pravo ponašati se na onaj način pošto niti njemu nebi bilo svejedno da ga cura prevari. Odmahnuo je glavom i nastavio je hodati dalje jer mu je suparnik bio najmanje briga u onom trenutku.
„Bok.“ –prišao im je, a oni su ga pozdravili.
„Do kad si jučer bio kod nje?“ –upitala ga je April.
„Do ponoći. Nisu mi dali da ostanem duže!“ –odgovorio je.
„Ima novosti?“ –pogledala ga je Maura, a on je odmahnuo glavom.
„U redu...“ –nastavio je Drake. „Za dva tjedna je ona utakmica u drugom gradu, jelda?“
„Uf, potpuno sam zaboravio na to!“ –dodao je Ralph. „Jedva čekam. Bit' će sigurno preludo! Ako pobjedio, idemo slaviti cijelu noć!“
„Ako pobjedio?!“ –zubnjeno će Adam. „Normlano da ćemo pobjediti, čovječe!“
„Nemoj ni pomišljati na to da bismo mogli izgubiti!“ –Maura je odmahnula glavom.
„Istina.“ –Raul je klinnuo glavom. „Imat ćemo i naše navijačice da nas bodre!“
„Ne možete nas iznevjeriti jer moram početi smišljati novu koreografiju!“ –dodala je Virginia.
„O Bože. Još jedna?!“ –zbunjeno će Adam.
„Svaki put kad trebate odigrati utakmicu danima vježbamo nove stvari!“ –uzdahnula je Maura.
„Šuti!“ –odgurnula ju je ona. „Moramo biti najbolje!“
„Pa vi i jeste najbolje!“ –Ralph je namignuo svojoj curi i poljubio ju je.
„Malo mi nedostaju te prireme.“ –rekla je April. „Ali barem sada znam da Virginia mene neće daviti!“
„Ti se trenutno trebaš brinutu oko nečeg drugoga!“ –Adam ju je obrlio s leđa, poljubio ju je i nježno ju podragao po trbuhu.
Raul se nasmiješio. Svi su se trudili ne pričati o Joy kako nebi bili tužni i zamišljeni cijeli dan i tako pokazivali ostalima da su pomalo slomljeni. Bio je sretan jer je imao osjećaj da su najviješe zbog njega promjenili temu jer su predpostavljali da mu nije svejedno, kao niti njima.
Skrenuo je pogled s njih i ugledao Grace kako hoda školskim dvorištem i gleda u njega. Njen pogled je bio ljut, bjesan, razočaravajuć... Raul je znao da ona ima potpuno pravo za to, kao i Kent, i bilo mu je žao što je njihova veza morala završiti na onakav način. Gledao je tužno u nji, no ona je odmahnula glavom, ponosno dignula glavu i nastavila hodati dalje ni ne pozdravivši ga. Znao je da će neko vrijeme biti tako sve dok se vode ne smire i njih dvoje ne shvate da bi možda trebali ostati prijatelji s njima iako se nešto desilo među njima. Pogledao je natrag prema prijateljima koji su mu se smiješkali i pričali o utakmici koja je uskoro trebala doći, pa im se i on nasmiješio iako je cijelo vrijeme razmišljao o Joy.
Nakon nastave i dugog treninga Raul se vratio kod kuće kako bi se spremio za posjet Joy. Nije prestajao razmišljati o njoj iako je pokušavao biti veseo i zabavljati se s cijelim društvom, ali i u njihovim očima se vidjelo nezadovoljstvo, zbunjenost a najviješ tuga.
Raul je otvorio vrata kuće i čuo je zvukove kako dopiru iz dnevnog boravka, pa je provorio i ugledao sestrinog muža na trosjedu, a kraj njega je sjedio mali Peter dok mu je Dra bila u naručju.
„Hej, vratio si se?“ –upitao ga je James.
„Da. Moram se spremiti, pa idem kod Joy.“ –odgovorio je. „Gdje je Will?“
„Otišla je prije tri sata kod Joy i rekla je da će se vratiti kad ti odeš k njoj!“
„Super. Nije javljala novosti?“
„Nazvao sam je dva puta, ali rekla je da joj je stanje i dalje isto!“
Raul je klimnuo glavom i izašao je iz dnevnog boravka kako bi se otišao istuširati i napokon otići kod Joy i vidjeti ju, te biti uz nju cijelo vrijeme.
Penjao se na sat gdje je bila njena soba i srce mu je ubrzano kucalo što je bliže bio njenoj sobi. Stao je ispred vratiju, na kojoj je pisalo „Br. 28“, duboko je uzdahnuo kako bi se pripremio na isti prizor od dana prije. Drhtavim rukama je otvorio vrata i zakoračio je unutra, pa je ugledao Joy, na bolničkom krevetu, pokrivenu bijelim plahtama koje su mu izgledale hladne. Gledao je u aparate koji su bili prikopčani za nju i polako su pištili.
„Raul?“ –Will mu je odvratila misli.
Okrenula se prema sestri koja je sjedila kraj Joyna kreveta, a nije ju ni primjetio koliko je želio ugledati prvo djevojku u komi. Will je imala jako zabrinuti pogled, a u ruci je državala poluotvorenu knjigu.
„Dobro si?“ –upitala ga je. „Problijedio si iznenada!“
„Samo...“ –odmahnuo je glavom. „Loše mi je gledati ju ovakvu!“
„Vjerujem!“ –dginula se i prislonila mu ruku na rame. „Sad kad si došao idem doma. Trebam nahraniti Deu!“
„U redu. Hvala što si došla!“
Nasmiješila mu se, uzela je svoje stvari i izašla je iz sobe nakon što je obukla jaknu. Raul je uzdannuo, ali je šokirano gledao u Joy. Osjećao se loše jer ju je morao gledati u onakvom stanju i jer je izgledala kao da je mogla otići u drugi svijet svakog trena.
Odlučio je sjeti kraj nje, pa je uzeo njenu ruku i poljubio ju je nježno dragajuči svoj obraz s njom.
Nakon nekog vremena, kad je mrak odavno pao, a zvijezde i mjesec se nisu vidjeli na nebu zbog lošeg i kišnog vremena, a Raul je bez prestanka gledao u Joy, vrata szu se iznenada otvoriula. Okrenuo se prema njima i ugledao je Joyna oca.
„Došao sam što sam prije mogao.“ –približio se krevetz. „Posao me zadržao...“
„Posao vam je važniji od kćerke?!“ –pogledao ga je pomalo ljutito Raul.
„Dečko, šuti! Ne znaš ništa i to nisu tvoje stvari, pa se ne mješaj!“
„Znati vi tko je ona uopče?!“ –proderao se bjesno.
„Znam!“ –rekao je njen otac.
„Nemoguće!“ –nasmiješio se i odmahnuo glavom. „Znate da je najljepša i najdraža cura koju itko može poznavati? Znate da je navijačice naše škole i da ide u dramsku? Znate da uskoro ima plesnu predstavu i da dolaze skauti?“
„Dečko!“ –viknuo je.
„Slušajte me do kraja!“ –prekinuo ga je prijeteći rukom. „Koliko vam je stalo do nje? Poznajete li ju dovoljno dobro?“
„Da!“
„A da? Čudno jer... govorila mi je kako je oduvijek htjela da dođete gledati kako pleše, ali samo ste ju razočaravali. Znate koliko je plakala nakon onog udarca jer ste više pazili na Theresu nego na nju?“ –nastavio je. „Vama nije stalo do nje ako vam je posao bitniji.“ –pogledao je u Joy. „A meni je stvarno stalo do nje, g. Lopez! Joy treba nekoga kraj sebe, ali joj vi ne možete pružiti ništa više od novca dok ju ne poznate!“
Ljutito se okrenuo prema Joynom ocu, a on ga je ozbiljno promatrao nakon čega je spustio posramljeno pogled i izašao je iz sobe. Raul je odmahnuo glavom, sjeo je natrag na stolicu i ponovno je primio njenu ruku u svoju i nastavio ju je promatrati.
„Molim te, probudi se.“ –razmišljao je. „Molim te, trebam te!“
Dignuo se sa stolice i podragao je njenu mekanu kožu i nježno, krhko lice. Prislonio je svoje usne na njeno čelo, pa se lagano spustio na nos i usne.
