Drhtaj duše - 5. poglavlje
Bila je nedjelja i društvo se moralo vratiti kod kuće kako bi se spremili za sutrašnji dan jer je počinjala nova školska godina. Joy je otvorila vrata dvorišta i željesni otvor se počeo polako otvarati. Uvijek je gubila strpljenje čekajući da se otvori. Čim su se vrata širom otvorila, stisnula je gas i krenula je prema garažama. Požurila je u kuću. Odmah je potrčala pozdraviti Miku koja je sjedila u kuhinji.
„Kako je bilo, zlato?“ –upitala ju je ona.
„Odlično...“ –odgovorila je Joy. „Odmorila sam se od ove kuće i od svega!
„Drago mi je.“
„Theresa te nije gnjavila?“
„Nije.“
„Sigurno?“
„Da, dušo, ne brini se.“
„Tata?“
„Nije se još vratio.“
„A dobro... Idem se ja okupati i malo odmoriti!“ –rekla joj je Joy.
Poljubila ju je, zagrlila i izašla je iz kuhinje. Pospano i umorno se penjala stepenicama i hodala je prema drugom katu, nadajući se da neće susresti mačehu. Nije se htjela shvađati s njom niti prepirati se, a znala je da će doći do toga čim se pogledaju.
„Već si se vratila?“ –Theresa je stajala na kraju stubišta.
„Da. Smeta ti?“ –upitala ju je Joy.
„Ne...“ –odmahnula je glavom. „Nisam se imala s kim svađati, pa mi je bilo malo dosadno!“
„Joj, hvala što toliko misliš na mene!“
„Nema na čemu, dušo!“
Joy je prevrnula očima, prošla je kraj nje i nastavila je prema svojoj sobi. Bila je pomalo živčana jer mačehu nikada nije mogla smisliti, a kad je glumila da joj je stalo, bi poludjela. Ušla je u sobu, zalupila je vratima, skočila je na mekani krevet i neko vrijeme je samo gledala u strop. Uzela je mobitel iz torbice i pogledala je svoje slike s Raulom. Nije ih htjela obrisati. Htjela se prisječivati koliko joj je prekrasno bilo u ona dva tjedna provedena na brodu. Htjela je znati, u buduće, da joj je bilo zabavno, ne samo jer je bila s prijateljicama i jer je vidjela prekrasne gradove, nego i zbog toga što je upoznala odličnog dečka. Onda je duboko uzdahnula. Znala je da je trebala ostati ono jutro, da se trebala zaustaviti kad ju je dozivao, ali glupi strah ju je doveo do toga. Zatvorila je oči i ispustila je mobitel iz ruke samo kako bi manje razmišljala o njemu, ali nije joj previše pomoglo. Njegov osmijeh, prekrasan pogled, joj se motao po glavi. Nije znala kako da ga se rješi, kako da prestane razmišljati o njemu. Uskoro je zaspala pošto je već bila večer i jer je bila jako umorna.
Zvonila je budilica već pet minuta. Joy je ispružila ruku, iz pokrivača, i ugasila ju je, nakon čega je odmaknula plahtu sa sebe. Nevoljko se dignula jer je još htjela spavati i uživati na mekanom krevetu. Otišla se istuširati kako bi se prije razbudila. Za školu je odlučila obući uske traperice do koljena, svijetlo plavu majicu na debele bretele i našminkala je oči. Ispeglala je svoju plavu kosu koja je bila duža nego inaće. Uzela je torbicu, stavila je bilježnicu unutra i izašla je iz sobe. Spustila se niz stepenice. Mika je radila doručak u kuhinji.
„Dobro jutro, Mika!“ –Joy ju je poljubila u obraz.
„Dobro jutro, Joy!“ –nasmiješila se. „Škola počinje, ha?“
„Da, nažalost, ali barem neću gubiti slobodno vrijeme na gluposti.“ –rekla je.
„Doručkovat ćeš?“
„Nisam previše gladna, a i moram požuriti kako nebi zakasnila!“
„Sigurna si?“
„Da, ne brini se. Jest' ću u školi!“
„Dobro onda. Kako god ti želiš!“
„Tata nije zvao?“
„Nije.“
„Ok... Vidimo se onda popodne!“
Joy je izašla iz kuhinje i duboki je uzdahnula kad je zatvorila vrata. Tata ju nije nazvao otkad je otišao, a niti ona nije htjela njega. Navikla se kroz godine samoće da joj se nikada neće moći javljati kad je na poslovnom putu jer je uvijek imao previše posla. Ona je bila prepuštena Miki. Bilo joj je drago što nije bila sama, ali htjela je i oca kraj sebe.
Sjela je u auto i krenula je prema izlasku dvorišta ogromne vile. Putem do škole je slušala glazbu, kao i obično. Osjećala se puno bolje kad bi slušala pjesme na kojima bi se opuštala ili bi bila veselija. Put nije trajao predugo. Škola je bila udaljena svega deset minuta automobila.
Joy je išla u državnu školu, a ne u privatnu kako je njen otac oduvijek želio. Nije voljela biti istaknuta iz društva samo jer je bila bogata i nikako nije htjela biti s bogatim tinejdžerima koji bi se svaki dan kladili tko ima više novaca kod kuće. Rađe je uživala ponašajući se kao da je obična djevojka, s dovoljno novaca kao i svi učenici njene škole.
Škola je bila visoka i široka. Imala je tri kata pošo je previše učenika pohađalo onu školu. Pakirala je auto i zaključala je vrata kad je izvadila torbu iz njega. Laganim hodom, slušajući svoj Ipod od kojeg se skoro nikada nije odvajala, prolazila je kroz školsko dvorište. Krajičkom oka je primjetila poglede dečkiju. Vidjela je kako zvižde i gledaju osmijehom za njom. To ju je najviše ljutilo. Nije voljela kad se netko ponašao tako prema curama, a kamoli prema njoj. Netko ju je dotaknuo po ramenu. Poskočila je i naglo se okrenula.
„K vragu, Virginia, jesi li ti normalna?!“ –proderala se Joy.
„Nisam znala da slušaš Ipod!“ –nasmijala se Virginia. „Dozivala sam te, ali nisi mi se javljala. Predpostavljala sam da si se zamislila, kao i obično!“
„Ali krivo si predpostavila, čovječe! Uplašila sam se!“
„Vidjela sam!“
„Hej, hej, cure!“ –Maura se pojavila iza njih. „Evo nas opet ovdje, starije godinu dana i maturantice smo!“
„To je super!“ –uzvratila je Joy.
„Sad će prvašići buljiti u nas i htjet će biti poput nas!“ –nacerila se Virginia.
„Nadam se da neće jer ne bi htjela da netko doživi infarkt poput mene!“ –namignula joj je Joy.
„Znam da me voliš, ok?“ –zagrlila ju je Virginia.
„Hello, zar mene ovdje nitko ne doživljava?“ –zbunjeno će Maura stajajući iza njih.
„Dođi ovdje!“ –Joy ju je povukla i zagrlila ju je.
Nasmiješeno su nastavile hodati dalje. Nisu se obazirale na poglede ljudi oko sebe. Vidjele su April, Adama, Ralpha i Drakea na uobičajeno mjesto na kojem su se nalazili otkad su krenuli u srednju školu – ispored velikog hrasta, na klupici.
„Evo i mojih cura!“ –nasmiješeno će April.
„Opet ju gnjavite ragbijem?“ –zanijekala je Virginia. „Bilo je dosta dečki! Mislim da je vrijeme da se otkačite od ragbija!“
„Oh, ne, ne, ne!“ –uzvratili su istovremeno Ralph i Drake.
„Ragbi je moja cura!“ –dodao je Drake.
„Evo zašto ti nemaš pravu curu. Očito te niti jedna ne može trpiti dovoljno pošto cijelo vrijeme pričaš o tome!“ –namignula je Maura.
„A ti cijelo vrijeme pričaš, pa možda zbog toga nemaš dečka!“ –nacerio se Ralph.
„A ti, Ralph, ćeš dobiti loptom u međunožje, slučajno, dok budeš igrao na stadionu!“ –Maura ga je pomalo ljutito gledala.
„Znaš da ja volim kad pričaš! Nikada mi to nije smetalo!“ –Ralph ju je obgrlio jednom rukom.
„Ej, čekat ćete nas nakon škole?“ –upitao je Adam pogledavši prema prijateljicama. „Mislili smo ići na morem, ali trener će nas zadržati da se dogovorimo kad ćemo imati treninge!“
Djevojke su klimnule glavom. Oglasilo se školsko zvono. Učenici su, poput zombija, nakon dva mjeseca uživanja ulazili u školu. Školski hodnici su se polako praznili, a razredi su se punili umornim tinejdžerima koji nisu pratili profesore dok su oni pričali sedam sati.
Joy, April, Maura i Virginia su sjedile u školsko dvorište nakon završetka nastave.
„Užas!“ –uzdahnula je April. „Starci su mi rekla da ću navečer morati pomagati u restoranu!“
„Nisi im rekla za trening za navijačice?“ –upitala je Maura.
„Jesam, ali kažu da moram misliti i na restoran!“ –odmahnula je glavom. „Morat ću staviti oglas da tražimo novu zaposlenicu! Neću moći ovako! Škola, posao, trening... previše!“
„Da...“ –Joy je klimnula glavom. „Kad smo već kod toga, nakon škoe su treninzi, u četiri imam dramsku, a u šest ples!“
„Ti bi trebala prestati!“ –dodala je Virginia. „Previše obaveza za tebe!“
„Znam, ali volim sve to, pa se ne mogu odlučiti šta maknuti!“ –nasmiješila se Joy.
Prijateljice su joj uputile zbunjeni pogled, a ona im se nasmiješila još jednom, nakon čega je je otvorila časopis i počela ga je čitati. Nije previše pratila smijehove i priče svojih prijateljica. Uživala je u toplom i ugodnom vremenu, dok joj je kosa vijorila na vjetru, a zrake sunca joj nisu previše smetale pošto je imala naočale.
„Joy...“ promrmljala je Maura.
Joy je maknula pogled s časopisa i pogledala je u Mauru. Izgledala je čudno i pomalo zbunjeno.
„Hej, cure...“ –začuo se Adamov glas. „Ovo je novi dečko u ekipi. Zove se Raul!“
Novi nastavci i ovdje:
TORRES
ZIVOT IDE DALJE
