Drhtaj duše - 2. poglavlje
Slijedeći dan je Joy ležala na mekanom krevetu s laptopom ispred sebe. Prebacivala je slika s digitalnog fotoaparata na njemu i slušala je razne pjesme kako joj nebi bilo dosadno pošto je uslikala previše slika i trebalo je puno vremena za prebacivanje. Zamislila se dok je lagano pjevušila melodiju pjesmice koja se trenutno nalazila na Media Playeru. Razmišljala je kako se dobro provela na krstarenju kojeg joj je tata platio za njene prijateljice i nju za osamnaesti rođendan. Bilo joj je fenomenalno. Vidjela je Hawaije, Egipat, Tunis i Grčku. Primjetila je kako su joj se sve slike prebacile na laptop i počela ih je gledati. Vidjela je koliko su njene prijateljice i ona uživale i obožavala se prisječati trenutka kad su tek krenule na dugi put. Došla je do slike na kojoj su se Raul i ona nalazile. Srce joj je zakucalo i odmah je izašla iz iz onog albuma. Nije mogla gledati slike jer je onda cijelo vrijeme razmišljala o nju, a to nije htjela. Nikada nije htjela razmišljati previše o dečkima, ali Raul joj je i dalje bio u mislima. Nije mogla zaboraviti njihove same šetnje po brodu, duga pričanja do rane zore, slikanja po gradovima i poljupce.
Vibriranje mobitela i melodija ju je vratila u stvarnost. Zgrabila ga je sa nočnog ormarića i javila se.
„Hello, Joy!“ –uzviknula je djevojka.
„Hej, April!“ –nasmiješeno će Joy.
„Nebi se ti meni javila da si se vratila, ha?“ –nastavio je ženski glas.
„Oprosti. Malo prije sam se probudila, a zaspala sam kad smo se vratile s krstarenja!“ –rekla je Joy.
„Samo se ti sada izvlači!“
„Ma ne izvaličim se, stvarno! Žao mi je!“
„Nema veze, nema veze! Danas imam slobodni dan, napokon! Hoćemo se naći?“
„Može. Gdje da dođem?“
„Ma kakvo je to pitanje? Što se tebi desilo ta dva tjedna?“
„Ništa. Zašto?“
„Inače znaš gdje se nalazimo, k vragu. Joy!“
„Ok. Ok. Dolazim u „Pointu“ za pola sata. Može?“
„Može, mala! Vidimo se!“ –nakon toga je April spustila slušalicu.
Joy je ugasila laptop, stavila ga je na nočni ormarić i dignula se. otvorila je vrata ormara i pogledala je što bi mogla obući. Pri ruci joj je došla roza majica na bretele i bijele kratke hlačice. Obukla ih je na sebe. Nakon toga je stavila rozi perlasti lančić oko vrata, našminkala se, uzela je sunčane naočale sa stolića i torbicu, te je izašla iz sobe.
Spuštala se niz stepenice kad je odjenom čula svoje ime i zastala je na stepeništu.
„Joy, dolazi ovamo!“ –začula je glas svoga oca.
Uzdahnula se i vratila se na prvi kat pošto je već bila na stepeništu za prvi. Vrata radne sobe njenog oca su bila pomalo otvorena. Približavala im se i lagano ih je odgurnula. U nju je pogledao pomalo deblji muškarac, tamne kose i tamnih očiju. Približila mu se polako i sjela je nasuprot njega.
„Zašto si bila bezobrazna prema Theresi?“ –upitao ju je ozbiljno.
„Bok i tebi, tata. Bilo nam je super, znaš?“ –uzvratila je ozbiljno.
„Pitao sam te nešto, Joy!“ –uzviknuo je grubim glasom.
„Nema se zbog čega ponašati loše prema Miki, ok? Reci joj to!“ –dodala je ljutito i ona.
„Joy, trebala bi se početi ponašati bolje prema Theresi, dobro?“
„Ali, tata...“
pokucali su na vrata. Oboje su se okrenuli prema njima. Ušao je stariji muškarac, pomalo sijede kose i brkova također.
„G. Lopez, trebamo krenuti!“ –rekao je.
„U redu.“ –klimnuo je glavom. „Idem na poslovni put na tjedan dana. Budi dobra prema Theresi!“
Njen otac se dignuo sa stolice i izašao je za svojim vozačen. Joy je duboko uzdahnula. Kad je bila mala i kad je njena majka još bila živa, uvijek je bio kod kuće i uvijek ju je vodio na duge šetnje, a onda se sve odjednom promjenio. Dignula se sa stolice, vratila ju je na mjesto i izašla je iz sobe zatvorivši vrata. Theresa je prolazila onuda i nasmiješila joj se.
„Čula si?“ –uzvratila je. „Same smo tjedan dana!“
„Nije li to divno?“ –zakolutala je očima i nastavila je hodati.
Izašla je iz kuće i otišla je prema garažana. Otključala je svoju, ušla je u auto i izašla je iz garaže uputivši se prema izlazu dvorišta. Stavila je naočale na oči dok joj je kosa vijorila na vjetru i zrake sunce su joj ulazile u automobilu. Stavila je cd u radiju, pojačala je volumen i nastavila se voziti. Vozila se kraj mora. Krajičkom oka je gledala palme na trotoarima i more u daljini. Nasmiješila se. Uživala je osjetiti onaj prekrasan morski zrak iako ga je udisala dva tjedna bez prestanka. „Point“ se nalazio baš kraj mora i cijelo njeno društvo je obožavalo odlaziti ondje jer im je atmosfera bila jako ugodna. Parkirala je auto i ugledala je kafić kojeg nije vidjela više od dva tjedna. Bio je velik i širok. Nasmiješeno je ušla i ugledala je djevojku crne kose na stepenasto i tamnih očiju kako joj maše. Nasmiješeno je požurila korak prema njoj, zagrlila ju je i poljubila ju je u obraz.
„Pa čovječe, kako si mi ti?“ –nasmiješeno će April. „Virginia i Maura su mi sve jučer ispričale jer su bile s nama vani. Zvali smo i tebe, ali mobitel ti je bio ugašen!“
„Znam, oprosti. Zaboravila sam ga upaliti!“ –dodala je Joy.
„Pričaj mi izletu!“ –rekla je April.
„Joj, kako mi je žao što nisi bila.“
„Ma da. Glupi restoran kojeg moja obitelj drži! Zbog njega nisam mogla ići, k vragu!“
„Nema veze. Bit' će za drugi put, sigurno!“
„Nadam se, a sad pričaj!“
„Ma bilo mi je odlično, super i nezaboravno. Vidjela sam puno novih stvari!“
„I jednog dečka!“
„Maura i Virginia su ti sve izlajale, jelda?“
„Samo su mi rekla da si upoznala jednog dečka.“
„Jesam. To je sve!“
„Dobro...“
„Kako je moj najbolji prijatelj Adam?“ –uzvratila je Joy.
„Odlično! Drake, Ralph i on su stalno igrali ragbi, gdje god bismo išli!“ –odgovorila je nasmiješeno April.
„A znaš koliko oni vole ragbi. San im je da ih skauti pronađu!“ –nastavila je ona.
„Da, ali malo ti bude dosadno kad si četnaest dana s tri dečka dok tvoje prijateljice putuju po svijetu!“ –uzdahnula je April.
Joy se počela smijati dok ju je April pogledala pomalo uvrijeđeno, ali onda se i ona nasmijala. April ju je nagovarala da joj ispriča šta je sve vidjela, gdje je sve točno bila, a to prepričavanje je trajalo oko sat vremena. Nisu gledale na sat, a vrijeme im je jako brzo prolazilo pošto se dugo nisu vidjele i stalno su pričale o svačemu. Odjednom je April mahnula nekome, a Joy se okrenula. Unutra je ulazio visoki dečko, smeđe kratke kose, skoro čelave, i tamnih očiju. Joy se dignula i potrčala ga je snažno zagrliti, a on ju je podignuo sa poda.
„Joy, vratila si se mršavija nego inače!“ –nasmiješio joj se.
„A ti si se povisio, Adam!“ –nasmiješila se Joy.
Adam je poljubio April i onda je sjeo kraj nje, a Joy je sjela na svoje mjesto.
„Nadam se da ne smetam.“ –rekao je.
„Ma nikako!“ –odmahnula je glavom. „Kad bi mi moj najbolji prijatelj mogao smetati?“
„Došao sam nenajavljeno, pa zato.“ –nasmiješio joj se Adam.
„Zapravo, zaboravila sam ti reći da će i on doći. Navaljivao je da te želi vidjeti!“ –uzvratila je April osmijehom.
„Ma nemate mi se zbog čega ispričavati!“ –pogledala ih je pomalo ljutito Joy. „Drago mi je što si došao, Adam! Moram te pokoriti jer ste dosađivati April stalno s ragbijem!“
„A znaš ti nas dečke. Ragbi nam je ljubav!“ –rekao je, a April ga je ljutito pogledala. „Meni je druga ljubav!“
Poljubio ju je, a ona se nasmiješila kao i Joy. S Adamom je bila prijateljica deset godina, točnije, od osnovne škole koju su pohađali zajedno, a sada pokahađaju i srednju također. Oduvijek su njih dvoje bili skupa i nerazdvojivi. Joy ga je upoznla s April kad su krenuli u srednju školu, a već tri godine su skupa.
„I? Da čujem kako ti je bilo na krstarenju?“ –nasmiješio joj se.
„Nezaboravno. Bilo je zaista očaravajuće!“ –odgovorila je.
Njih troje su nastavili s pričanjem još dosta dugo. Smijali su se, prepričavali su si razne priče i pili su osviježavajuća pića u najdražem kafiću.
