Drhtaj duše - 10. poglavlje
Joy i Raul su se promatrao. Oboje su imali ozbiljan, pomalo ljut izraz lica. Joy se, iznenada, dignula, uzela je svoje stvari i pozdravila ih je, nakon čega se udaljila od njih. April ju je dozivala, ali ona je odmahnula glavom i izašla je iz restorana sudarivši se u nekoga.
„Oprosti!“ –rekao je muški glas.
„Nema veze!“ –podignula je pogled. „Bok, Kent!“
„Hej, Joy!“ –nasmiješio se Kent. „Dobro si?“
„Jesam. Zašto?“ –upitala ga je ona.
„Danas nismo mogli započeti s dramskom, pa je profa samo rekla da dođemo u četiri!“ –odgovorio je. „Dolaziš sutra?“
„Naravno. Vidimo se onda jer žurim!“ –nasmiješila mu se.
Pozdravili su se i svatko je otišao na svoju stranu. Joy je živčano sjela u automobil i odvezla se od Aprilinog restorana razmišljajući o Raulovim rječima.
Ralph i Drake su gledali u Raula koji je gledao u šalicu kave, a Adam ga je ozbiljno gledao.
„Oh...“ –promrmljao je Drake. „Sad sam razumio!“
Društvo je pogledalo u njega čekajući da nešto kaže.
„Spavao si s Joy...“ –dodao je.
Raul je odmaknuo pogled s njega i pogledao je s druge strane. Nije htio odgovoriti jer bi se samo naživcirao još više.
„Da... Imaš pravo, Drake!“ –rekao je Ralph. „Ne biste bez cilja to rekli! Spavao si s malom Joy!“
„Dosta, ok?“ –pogledao ih je pomalo ljutito.
„Raul...“ –uzvratio je Adam, a on ga je pogledao. „Postoje dvije osobe zbog kojih bi ubio, a to su April... i Joy!“
„Rekla ti je?“ –upitao ga je Raul.
„Rekla mi je.“ –klimnuo je glavom. „Mislim da si jako dobar prijatelj, ali... Ne možeš govoriti mojoj najboljoj prijateljici da je umišljena kučkica!“
„Nisam to rekao!“ –dodao je ozbiljno.
„Rekao si drugim rječima!“ –nastavio je Adam. „Slušaj... Joy je dobra cura i ne znaš ništa o njoj! Ne bi ju trebao suditi zbog onoga što se desilo među vama!“
„Nebi trebao!“ –uzvratili su istovremeno Ralph i Drake.
Adam i Raul su se zbunjeno okrenuli prema njima pošto nisu shvaćali zbog čega su se oni umješali u njihov razgovor. Drake i Ralph su maknuli poglede porema prozorima. Adam je nastavljao držati prodiku Raulu dok ga je on ozbiljno i u tišini slušao.
Svanulo je jutro, a Joy je gledala u strop razmišljajući o Raulu. Počinjala ga je mrziti jer se loše ponašao prema njoj. Shvaćala je da je pogriješila, ali nije se trebao ponašati prema njoj kao da je jedna glupača. Dignula se sa kreveta kad joj je mobitel zazvonio. Obukla se i izašla je iz kuće bez doručka pošto nije imala apetita.
Auto je parkirala u školsko dvorište i zamišljeno je hodala do ulaza.
„Hej, Lopezice!“ –kraj nje je hodao Kent.
„Edwards!“ –nasmiješila se Joy.
„Bolje ti je danas? Vidim da si nekako... smirenija!“ –uzvratio je.
„Jesam... Naspavala sam se dovoljno i više nisam razmišljala o glupostima!“ –dodala je.
„Onda odlično! Želim da budeš spremna za dramsku!“
„Uvijek sam!“ –namignula je. „Vidimo se, Edwardse!“
„Lopezice!“ –pozdravio ju je i nastavio je hodati dalje.
Joy se zaustavila pošto je vidjela Virginiju, April i Mauru na klupici. Prišla im je.
„Netko je bolje volje danas!“ –nasmiješila se Maura. „Smirila si se?“
„Možda... Ak' se kreten od Raula ne pojavi da mi upropasti jutro ću biti bolje!“ –uzvratila je i sjela je kraj njih.
„Žao mi je, slatkice, ali... Raul i ti pohađate iste predmete!“ –dodala je Virginia.
„Moraš me podsjećati na to?“ –pogledala ju je i uzdahnula.
„Ma daj, Joy, ponašaj se kao da ga nema! Vidjet ćeš da će se i on smiriti!“ –rekla je Virginia.
„Stvar je u tome što se ponašam kao da ga nema, ali kreten i dalje gnjavi!“ –uzvratila je ona.
„Ja mislim da će sve uskoro biti u redu. Vidjet ćeš!“ –nastavila je April. „Adam je jučer dobrih pola sata pričao s njim!“
Joy ju je pogledala i uzdahnula. Oglasilo se školsko zvono. Dvorište se ispraznilo, kao i hodnici, a učionice su se popunile. Joy i Raul nisu pričali. Sjedili su zajedno i u kantini, ali samo bi se promatrali.
Joy je imala dramsku u školi, u prizemlju. Bilo je puno ljudi koji su sudjelovali u dramsku grupu jer su volili glumu i glupiranje na sceni sa cijelim društvom. Učenici su sjedili na tribinama dok je profesorica Ruddy hodala ispred njih, mahala je svojim štapičem i pričala je.
„Joy, tvoje ime u ovoj priči je Kika, a Kent, tvoje je Paris!“ –rekla je profesorica. „Znaći... Joy, ti si plesačica, pa smo te zbog toga i stavili za prvu ulogu. Ti ćeš glumiti djevojku koja ima sve što želi u životu, ali svoje osjećaje rijetko pokazuje!“
„To ste vi detaljno pratili moj život?“ –nasmiješila se Joy, kao i cijelo društvo.
„Drago mi je da nalaziš sličnosti.“ –pogledao ju je profesorica. „Lakše i bolje ćeš se uživiti u ulogu! Kent, ti si huligan koji ima problematičnu obitelj, ali onda upoznaješ Kiku koja te promjeni, kao i ti nju!“
„Sviđa mi se.“ –nastavio je on.
„Odlično!“ –uzvratila je osmijehom. „Sutra budite u četiri ovdje. Dobit' ćete tekstove!“
Učenici su klimnuli glavom, dignuli su se i polako su krenuli prema izlazu sale. Večina učenika su već izašli iz škole dok su Kent i Joy polako hodati pustim i dugim školskim hodnicima.
„Imam osjećaj da će ovo biti super predstava.“ –rekao je Kent.
„Da, ali morat' ćemo brzo učiti pošto će prestava biti nakon Noć Vještice!“ –nastavila je ona. „Sviđa mi se radnja. Previše je slična mojem životu, ali... Dobra je!“
Nasmiješeno su izašli iz škole i razgovarali su. Joy se smijala. Bilo joj je ugodno pričati s Kentom. Bio je jako dobar i simpatičan dečko. Dosta su se družili pošto su radili zajedno na sceni. Joy je zastala. Ugledala je Raula na klupicama. Promatrao ju je. Uozbiljila se, spustila pogled prema podu i ubrzano hodala prema parkiralištu dok je Kent jurio za njom.
„Joy!“ –viknuo je.
Djevojka je zastala. Srce joj je ubrzano zakucalo. Nesigurno se okrenula. Raul je stajao na nogama, držajući torbu za trening na ramenu.
„Možemo pričati?“ –upitao ju je.
Nesigurno je klimnula glavom i onda je pogledala u Kenta. Ispričala mu se, a on ju je pozdravio i nastavio je svojim putem. Dok je odlazila prema Raulu, pomalo je drhtala od straha i neugodnosti, a srce joj je kucalo ubrzano. Stala je ispred njega i gledala ga je, kao i on nju.
„Što radiš ovdje?“ –upitala ga je Joy.
„Čekao sam tebe. Rekli su mi da imaš dramsku!“ –odgovorio je. „Uostalom, trener nas je zadržao sat vremena više, pa te nisam previše čekao!“
„I o čemu želiš pričati?“ –pogledala ga je zbunjeno.
„Možemo ići negdje drugdje, npr. na tribinama?“ –nastavio je.
Djevojka je klimnula glavom ne znajući zašto želi otići baš na tribine. Krenula je za njim. Šutili su oboje. Joy je bilo pomalo neugodno biti kraj njega nakon svega što su si rekli i što se dogodilo među njima. Sjeli su na velike, dugačke i usamljene tribine dok je samo jedan čovjek radio na terenu, vozeći autič i pripremajući teren za utakmicu koja će se održati slijedeći tjedan.
Sunce je već zalazilo, pa je postajalo malo hladnije, ali Joy to nije bilo briga jer je uživala sjedeći dok joj je kosa vijorila na vjetru.
„Onda, Raul?“ –okrenula se prema njemu. „Reci!“
„Nikad nisam rekao da si umišljena kučkica!“ –rekao joj je i pogledao ju je s malenim osmijehom.
„Htio si to reći!“ –dodala je pokušavajući ga ne gledati u lice pošto joj je bio neodoljiv i otkucaji srce su se ubrzavali.
„Kojim riječima?“
„Time kad si rekao da dobivam glavne uloge u dramsku jer sam bogata i jer se čudiš što nisam trenerica navijačica!“
„Oh... Oprosti onda! Nije bila moja namjera uvrijediti te i rasplakati!“
„Ne laži...“
„Ok...“ –nasmiješio se. „Uvrijediti te - je bila moja namjera jer sam bio ljut na tebe, ali htio bih ti se ispričati! Loše je što sam ti to napravio zbog onoga što se desilo među nama!“
„Da. To je jako loše, Raul!“ –rekla je. „Ne možeš suditi ljude, a da ih niti ne poznaješ!“
„Znam... A i Adam će me razbiti ako se ne počnem družiti s tobom!“ –počeo se smijati.
„Adam je uvijek bio zaštitnički raspoložen! Poput brače smo!“ –nasmiješila se ona.
„Imam prijedlog!“
„Da čujem!“
„Šta kažeš da počnemo... ispočetka?“
„Može...“
Nasmiješila mu se, kao i on njoj. Obgrlio ju je jednom rukom i snažno ju je privukao sebi. Joy je zadrhtala u onom trenutku. Srce joj je ubrzano kucalo, a osjećala je i da se rumeni.
Novo: ŽIVOT IDE DALJE
